Premda pojam “alkemija” ima uglavnom negativne konotacije u svijesti modernog čovjeka, valja znati da je donijela i niz pozitivnih pomaka u znanosti. Naime, iako su oni koji su se bavili ovom ezoteričnom disciplinom težili nedostižnim ciljevima, ipak su obogatili kemiju mnogim važnim otkrićima. Prema arheološkim dokazima, alkemija potječe iz drevnog Egipta. Niz njenih mističnih propisa sabrao je Bol iz Mende (300. do 250. pr. Kr.), detaljno opisujući postupke obrade i patvorenja metala. Posredstvom Arapa, alkemija se u srednjem vijeku proširila u Europu, gdje nasljeđuje kršćansku mistiku i skolastiku pa se njome, osim svjetovnih učenjaka, bave i redovnici u samostanima. Cilj ove pseudoznanosti bilo je pretvaranje neplemenitih metala poput olova ili žive u zlato, pomoću tzv. kamena mudraca. Potraga za eliksirom dugovječnosti također je bila na dnevnom redu alkemičara, a oni najambiciozniji, poput liječnika i filozofa iz šesnaestog stoljeća Paracelsusa, vjerovali su da je moguće na umjetan način stvoriti ljudsko biće, tzv. homunculusa. Svoje napore nazivali su “kraljevskim umijećem”, odnosno “velikom umjetnošću” (“ars magna”). Živeći kao lutalice, mnogi od njih su putovali čitavom Europom, nerijetko se ubacujući među hodočasnike. Osnivali su tajna društva, sa znakovima raspoznavanja, a njihovo znanje prenosilo se s koljena na koljeno.
Piše: Lucija Kapural
