Kako su izgledala ritualna ljudska žrtvovanja kod Azteka i zašto su brojne žrtve u smrt odlazile dragovoljno?

Počevši od toltečke ere naovamo, sve stare meksičke civilizacije prakticirale su ljudska žrtvovanja. Paradoksalno, što su običaji i način života postajali sofisticiraniji, to je ova zastrašujuća praksa bila češća i okrutnija. Do vrhunca su je doveli Azteci, koji su tijekom šesnaestog stoljeća prolili hektolitre i hektolitre krvi na žrtvenim oltarima. Žrtve su najčešće bili ratni zarobljenici. Zvuči nevjerojatno, no mnogi od njih su pod nož odlazili s osmijehom na licu, uvjereni da će im mučenička smrt osigurati blaženstvo u zagrobnom životu. Zabilježeni su čak slučajevi da su sa svojim tamničarima razvili odnos sličan onome djeteta i oca, tražeći od njih savjete za dobro ponašanje na žrtvenom kamenu! Ostale žrtve bile su uzimane iz ranga robova, a trgovci i obrtnici, koji nisu išli u rat, ponekad su ciljano kupovali robove za ovu svrhu. Jednako kao ratni zarobljenici, neki od njih dobrovoljno su se predavali ritualima smrti – muškarcima je bila čast da im proliju krv posvećenu ratničkom božanstvu Tezcatlipoci, dok su žene plesale i pjevale čekajući trenutak da daju život za božicu zemlje. Sam ritual bio je efikasan koliko i sadistički. Žrtva bi se ispružila na kamen, nakon čega bi joj krvnik – u pravilu svećenik – snažnim udarcem nožem od kremena otvorio prsni koš, izvadio srce te ga prikazao Suncu. Nakon toga, žrtvi bi se odrubila glava, a lubanja bi se dodala ljudskim ostacima koji su se skupljali na specijalnom stalku zvanom tzompantli. Horor je tu tek počinjao – oderanu kožu žrtava navlačili su svećenici, poput svečane haljine! Postojala je još jedna, dinamičnija metoda: žrtva, istinabog naoružana ali zavezana za kamen, morala se braniti od četiri dobro naoružana ratnika. Taj ritual Španjolci su nazivali “žrtvovanjem gladijatora”. Sve žrtve smatrane su personifikacijom božanstava, a ritualni kanibalizam koji bi nerijetko uslijedio imao je smisao pričešćivanja.

Piše: Lucija Kapural

Komentari