Zahvaljujući historijskim zapisima i pronađenim ostacima ovih plovila, arheolozi su prilično precizno uspjeli rekonstruirati drevne liburne. Riječ je o ratnim brodovima izvanredne učinkovitosti i lagane konstrukcije, dugačkim do dvadeset pet metara i iznimno okretnim pri manevriranju. Bile su opremljene s dvanaest pari vesala, velikim jarbolom po sredini broda i manjim ukošenim jarbolom na pramčanom prostoru, a na oba su se nalazila križna jedra. U drugome i prvom stoljeću prije Krista, kad su liburne predstavljale strah i trepet na morima, njihovu posadu sačinjavalo je između trideset i četrdeset snažnih muškaraca. Tijekom ratova s Ilirima, zapovjednik rimske flote Marko Agripa dobro je upoznao njihove pomorske i brodograđevne vještine. Uočio je da su njihovi brodovi mnogo okretniji i pogodniji za borbu. Na osnovi ilirskog prototipa, stvorio je novi tip rimskog broda, koji je po ilirskom plemenu Liburnima dobio naziv liburna. Sve rimske liburne izgledale su jednako: imale su vitak trup s unatrag savijenom pramčanom stativom i kljunom ispod vodne linije na pramcu, no razlikovale su se po veličini. Budući da su bile opremljene kulama sa strijelama te katapultima za bacanje kamenja i vatrenih bombi, te ploveće tvrđave bile su skoro nepobjedive na moru. Primjerice, Agripa je 31. godine prije Krista, u bitki kod Akcija, sa samo 260 liburna pobijedio moćnu flotu egipatske vladarice Kleopatre i Marka Antonija. Liburne su Rimljanima omogućile da narednih pet stoljeća, kao jedina pomorska sila, vladaju Sredozemljem. Nisu, međutim, bili dobri mornari, pa su velik dio njihovih posada činili strani plaćenici, u prvom redu Iliri.
Piše: Lucija Kapural
