Sve do kraja devetnaestog stoljeća, cilj arheologije kao znanosti bio je predstavljanje materijalne kulture davnih vremena. Prevladavajuća pretpostavka bila je da do nas mogu doprijeti samo najtrajniji ljudski artefakti, dok je nematerijalne aspekte kulture, poput vjerskih predodžbi ili društvenog ustroja, na temelju otkopanih predmeta nemoguće proučavati. Ta premisa rezultirala je ograničavanjem struke na pedantnu klasifikaciju nalazišta te pisanje dozlaboga dugačkih znanstvenih radova – riječju, arheologija je bila poprilično dosadna znanost. Do dramatičnog pogleda po pitanju njene svrhe i smisla dolazi pedesetih godina prošlog stoljeća, kad se fokus mnogih arheologa prebacuje na proučavanje načina života drevnih ljudi. Stručnjaci se više ne zadovoljavaju pukim opisom naših predaka, već žele objasniti kako su se njihovo društvo i kultura razvijali kroz vrijeme. Osim predmeta poput ostataka građevina, oruđa, oružja i posuđa, od tada se počinju analizirati i životinjske kosti, ostaci hrane, pa i najsitnije sjemenke. Desetljeće kasnije, američki pokret “nove arheologije” na ovu znanost počinje gledati kao na dio antropologije, razvijajući hipoteze koje se testiranjem mogu ili ne moraju odbaciti. Umjesto na slaganje velike slagalice prošlosti, naglasak se prebacuje na formuliranje hipoteza. Drugim riječima, promišljanje se kreće obrnutim putem, od općih pretpostavki prema pojedinačnim zaključcima – dedukcija potiskuje indukciju.
Piše: Lucija Kapural
