Mnogi smatraju da je alkemija, mistična disciplina koja je vrhunac popularnosti doživjela u srednjem vijeku, u odnosu na znanost odigrala ulogu kočnice, pa čak i prepreke. Iz današnje perspektive, trabunjanja o kamenu mudraca i eliksiru vječnog života uistinu se doimaju neznanstveno, no valja znati da su, unatoč nerealnim ciljevima, alkemičari zaslužni za brojna važna otkrića. Naime, dok su na velikom broju srednjovjekovnih sveučilišta eksperimenti gotovo u potpunosti bili zapostavljeni, alkemičari se nisu libili “uprljati ruke” u svojim laboratorijima prepunim vlastoručno izrađenih peći, prekapnica i retorti – čak ni uz rizik da završe na lomači inkvizicije! Značajan trag ostavili su napose na kemiju: tragajući za već spomnutim kamenom mudraca, koji bi neplemenite metale pretvorio u zlato, otkrili su velik broj kemijskih elemenata i spojeva, primjerice, antimon, sumpornu kiselinu, fosfor, kraljevsku vodu… Štoviše, dio njihove opreme i postupaka koristi se i u današnjim laboratorijima. Pozitivno su utjecali i na medicinu, koja im, između ostalog, duguje uporabu nove vrste lijekova. Poznato je, naime, da su srednjovjekovni liječnici koristili isključivo organske lijekove, da bi tek alkemičari, koji su spajali metale sa živim bićima, savjetovali uporabu mineralnih lijekova. Obilježili su i razvoj filozofske misli: dok je većina teologa, vjerujući da su Aristotel i njegovi srednjovjekovni interpreti rekli sve, pokušavala zabraniti čovjeku da pomakne granice znanja, alkemičari su hrabro krenuli naprijed, vodeći se maksimom da ljudski duh ne poznaje prepreke.
Piše: Lucija Kapural
