Vođeni nagonom za preživljavanjem, naši preci bili su predatori životinja sve do paleolitika, koristeći ih isključivo kao meso.
Prije desetak tisuća godina, kad se raspoloživa fauna dramatično smanjila uslijed geoklimatskih promjena te neograničenog lova, četveronošce su počeli pripitomljavati. Paralelno s razvojem poljoprivrednih tehnika, čovjek je počeo otkrivati načine uzgoja životinja, s ciljem sustavnog iskorištavanja njihova mlijeka, vune i tjelesne snage.
Brojni paleontološki nalazi svjedoče da je prva životinja koju smo uspjeli pripitomiti bio pas, koji – u zamjenu za hranu i zaklon – postaje čovjekov vjerni pratilac u lovu i zaštiti od manjih, štetnih životinja. Ta simbioza intenzivirala se prelaskom na stočarstvo, kad pas postaje čuvar stada, ali i životinja za društvo.
Saveznici naših predaka potom su postali losovi, magarci, konji, goveda, svinje i deve. Udomaćivanje tih životinja počelo je kad se u stado okupila divljač, u početku radi izbora mladih mužjaka potrebnih za njegovo povećanje.
Uslijedio je selektivni uzgoj, koji se najprije prakticirao s kozama i ovcama, a potom i sa svinjama te divljim govedima. Birale su se veće jedinke, kako bi mogle dati više resursa, kao i one koje su bile biljojedi i svejedi. Radilo se o čistoj ekonomičnosti – jedan mesojed konzumira oko deset puta više mesa nego što ga može dati.
Od 148 vrsta sisavaca s takvim osobinama, čovjek je udomaćio samo četrnaest, a posljednji je, prije četiri i pol tisuće godina, bio konj.
Piše: Lucija Kapural
