Jesu li ove drevne sjekire imale i ritualnu svrhu?

U razdoblju između sedmog i trećeg tisućljeća prije Krista, na prostoru Afrike, Europe i zapadne Azije cvala je ašelska kultura. Nazvana po nalazištu Saint-Acheul u Francuskoj, ova paleolitička kultura poznata je po izradi multifunkcionalnih ručnih sjekira, koje su zamijenile prijašnje krupno, grubo, manje simetrično oruđe. Glavna inovacija ašelske kulture jest u tome da je oruđe obrađeno s dvije strane, odakle i potječe francuski stručni naziv “biface” (“dva lica”). Tipična ašelska oprema obuhvaćala je razne ručne sjekire: kopljolike i srcolike šačnike, klinove, sjekire s odrezanim krajem, sjekače, obrađene odbojke, strugače i segmentirane sjekače. Za izradu tih predmeta u Africi se koristio vrlo raznolik materijal: kamen iz sedimentnih i magmatskih stijena, kalcedon, kvarcit, pješčenjak, kremenjak i škriljac, pa čak i meki kameni poput vapnenca. U Europi se pak najčešće koristio kremen. Ručne sjekire služile su za iskopavanje korijenja, rezanje mesa, obradu krzna i drva te bacanje na lovinu. Prema nekim stručnjacima za prapovijest, ujedno su imale simboličku i ritualnu svrhu – primjerice, kao muški “pokloni” za vrijeme parenja. Budući da su brojne ašelske ručne sjekire obrađene mnogo detaljnije i pažljivije nego što je bilo nužno za funkcionalne potrebe, paleoantropolog Richard Leakey smatra da je riječ i o umjetničkim djelima. Nositelji ašelske kulture pripadali su različitim ranim ljudskim tipovima, a dio stručnjaka smatra da je za njen uspon zaslužna vrsta Homo erectus.

Piše: Lucija Kapural

Komentari