Olduvai, četrdesetak kilometara dugačak klanac na rubu visoravni Serengeti u Tanzaniji, arheološko je nalazište koje je ključno za razumijevanje najranije povijesti čovječanstva. Davne 1913. godine, otkrio ga je paleontolog i vulkanolog Hans Reck, da bi ga gotovo dva desetljeća, do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sustavno istraživali supružnici Louis i Mary Leakey, paleoantropolog i arheologinja. Pored robusnog australopiteka i Homo habilisa, na ležištu starom gotovo dva milijuna godina pronađeni su ostaci čovjeka vrste Homo erectus i Homo sapiens. Louis Leakey je vrstu Homo habilis odredio kao prvi stupanj razvitka roda Homo, no taj hominid do danas je ostao problematičan. Pripadnici te vrste su, naime, bili vrlo raznoliki, pa mnogi stručnjaci smatraju kako tek s nastupom idućeg predstavnika hominida, Homo erectusa, stvari postaju mnogo jasnije. Prema novijim spoznajama, Homo erectus je taj koji stoji na svojevrsnom raskrižju, budući da su sve ranije vrste bile, uvjetno rečeno, majmunolike, a one nakon njega evidentno ljudske u izgledu i ponašanju. Homo erectus prvi je hominid koji je imao proporcije i uspravno držanje današnjeg čovjeka (naziv vrste na latinskom jeziku znači upravo to, “uspravni čovjek”), prvi koji se naučio služiti vatrom i prvi koji je počeo graditi osmišljene nastambe i skloništa. Ova skupina živjela je tijekom pleistocena, a s afričkog kontinenta proširila se na prostore Europe i Azije, postavši nositelj kamenodobne ašelske kulture, poznate po izradi multifunkcionalnih ručnih sjekira. Nakon prodora paleolitičkih ljudi u izvanafrička područja, došlo je do promjena u njihovim tjelesnim obilježjima, odnosno bioloških adaptacija klimatski drugačijem podneblju. Gubitak krzna, započet u doba Homo erectusa, najznačajnija je od tih adaptacija. Naznačila je vidnu razliku čovjeka od njegova najbližeg srodnika, čovjekolikog majmuna. Nadalje, obujam mozga Homo erectusa bio je znatno veći nego u njegovih preteča, kosti su mu bile deblje, tijelo snažno i spretno, a uz to je imao pravi nos – ne majmunsku gubicu. Vrsta se u fosilnim ostacima prvi put pojavljuje prije 1.9 milijuna godina a, prema novim spoznajama, izumrla je prije otprilike 110.000 godina.
Piše: Lucija Kapural
