Dva lica drevnih Ilira: Divlji, prljavi ratnici stvarali su umjetnička djela nevjerojatne ljepote!

Iliri, skupina međusobno srodnih naroda koja je od kraja brončanoga doba i u antičko doba nastanjivala područje Balkanskoga poluotoka, prvi put se spominju oko 500. godine prije Krista, u kronikama Hekateja iz Mileta. Premda po pitanju njihovog podrijetla znanost još nije dala konačan odgovor, brojni zapisi i arheološka otkrića približila su nam izgled, svakodnevni život i kulturu ovoga naroda. Attički pisci, poput Plinija i Strabona, opisali su ih kao visoke i snažne ratnike, odane piću i s problematičnim higijenskim navikama. Živjeli su u patrijarhalnim zajednicama, politički razjedinjeni, u međusobnim borbama i u neprijateljstvu s grčkim kolonistima, Makedoncima, a kasnije i Rimljanima. Živjeli su u utvrđenim gradinama, a bavili su se poljodjelstvom, lovom i gusarenjem. Arheolozi su, zahvaljujući mnogobrojnim nalazima, otkrili i jednu drugu, znatno sofisticiraniju stranu Ilira. U njihovoj umjetnosti, isprva su prevladavali geometrijski motivi, kojima su ukrašavali keramičke posude i kovinske ukrase. Pod utjecajem grčkih majstora, u različitim dijelovima ilirskih zemalja pojavio se niz iznimno vrijednih ostvarenja. Između šestog i četvrtog stoljeća prije Krista, cvala je jedna od najzanimljivijih ilirskih prapovijesnih umjetnosti, tzv. situlska umjetnost. Nastala spajanjem elemenata grčke, etrurske i autohtone umjetnosti, nazvana je po brončanim situlama, metalnim posudama u obliku vjedra s poklopcem. Ovi predmeti čudesne ljepote bili su ukrašeni prizorima iz svakodnevnoga života, izrađenim tehnikom iskucavanja. Umjetničke tehnike i motivi razlikovali se kod pojedinih plemena. Primjerice, kod Japoda se razvila umjetnost na kamenim urnama, s prizorima vezanima za kult pokojnika, dok su Histri izrađivali kamene kipove naravne veličine i precizne izrade. Dolazak Rimljana u ilirske krajeve izazvao je promjene u svim porama života, pa i u umjetnosti. Dok je gradsko stanovništvo prihvatilo rimski likovni izraz, oni iz zabačenijih dijelova nastavili su razvijati autohtonu umjetnost, poput nadgrobnih i votivnih spomenika s likovima pokojnika i domaćih božanstava isklesanih u plitkom reljefu.

Piše: Lucija Kapural

Komentari