Drevni Tasmanci imali su najduže ikad zabilježene nosove u povijesti ljudske vrste!

Drevni stanovnici Tasmanije, danas potpuno izumrli, predstavljaju zaseban antropološki tip ljudi. Prema obavijestima koje su o njima ostavili europski istraživači, bili su crne kože, zdepaste građe i visine od oko 160 centimetara, što su uglavnom tjelesne odlike negroida. No, imali su i široke glave svojstvene domorodačkim stanovnicima Australije, Aboridžinima. Zanimljivo, istraživanja su pokazala da su Tasmanci imali najduže ikad zabilježene nosove u povijesti ljudske vrste! Prehrana im se temeljila na lovu na kopnene sisavce, uglavnom klokane, te skupljanju školjki i biljaka. U sparnim ljetnim mjesecima povlačili su se u šumovitu unutrašnjost otoka, dok bi zimi obitavali na obali. Nastambe nisu poznavali, već su od granja i žbunja gradili svojevrsne zavjetrine, u kojima su palili vatru. Iskru bi dobili na jednostavan a opet domišljat način – obrtanjem jednoga drveta u žlijebu drugog. Odjeću u pravilu nisu nosili; poneki bi samo, kad bi zahladilo, preko ramena prebacivali klokanovu kožu. Grudi, leđa i ruke ukrašavali su simetričnim brazgotinama, trpeći veliku bol pri njihovoj izradi. Kao jedinu domaću životinju, od bijelaca su prihvatili psa… I to  objeručke prihvatili. Toliko su se, naime, sprijateljili s ovim četveronošcima da su Tasmanke dojile štence zajedno s vlastitom djecom!

Piše: Lucija Kapural

Komentari