Drevni Sardi: Od ksenofobije do krvne osvete

Usred pitoma Sredozemnog mora, smjestio se divlji otok burne povijesti – Sardinija. Zbog položaja na glavnim morskim putovima između Europe i Afrike, u prošlosti je često bio meta osvajača s oba kontinenta, što je njegove stanovnike učnilo nepovjerljivima prema strancima. Upravo zbog stalnog osjećaja prijetnje, drevni Sardi počeli su graditi tzv. nurage, tvrđave-osmatračnice u obliku krnjeg stošca, međusobno povezane dugačkim hodnicima. Između dvanaestog i četvrtog stoljeća prije Krista, na otoku je niknulo više od trideset tisuća ovih fortifikacijskih objekata, opremljenih za dugotrajne opsade. Iz pisanih povijesnih izvora koje su ostavili Feničani, jedni od potencijalnih osvajača, doznali smo da su sardski ratnici bili luđački hrabri, ali i zapanjujuće inventivni. Neprijatelje su, kazuju drevni tekstovi, napadali velikim kamenim kuglama, koje su izbacivali iz primitivnih katapulta odnosno, u slučaju manjih kugli, iz praćki. Okruženi oporom prirodom, stalno ugroženi osvajačima, Sardi su mogli vjerovati isključivo krvnim srodnicima. Tako se među njima rodio specifičan osjećaj časti, a ovaj je pak bio u podlozi jezivog običaja krvne osvete. Evo kako je stvar funkcionirala: onaj tko je izgubio čast, izgubio je i prijatelje te, više-manje, bio prepušten sam sebi. Čast se, istinabog, mogla opratit, ali jedino u krvi. Prolivena krv je vapila za osvetom, vendettom, na koju se pak nadovezivala nova osveta, i tako ukrug stoljećima!

Piše: Lucija Kapural

Komentari