Premda podrijetlo Etruščana, drevnih stanovnika Apeninskog poluotoka, do danas nije u potpunosti rasvijetljeno (većina stručnjaka smatra da su u 13. stoljeću prije Krista stigli iz svoje pradomovine u Maloj Aziji), o njihovoj velebnoj civilizaciji svjedoči mnoštvo arheoloških nalaza. Osobito zanimljiv bio je etrurski sustav vjerovanja. Religija je imala središnje mjesto u životu, pa ne čudi koncentracija moći u rukama svećenika. Dok su se viša božanstva, pod grčkim utjecajem, personalizirala, ona niža su, zajedno s demonima, očuvala svoje ktonično podrijetlo i neosobni značaj. Odnosi između bogova i ljudi bili su određeni propisima, kojima su čuvari, tumači i provoditelji bili svećenici. Velik dio njihova posla svodio se na ono što bismo danas nazvali gatanjem. Haruspicij, tumačenje volje bogova iz jetre žrtvovane životinje, Etruščanima je bilo najvažnija smjernica pri donošenju odluka. Na slici možete vidjeti tzv. “Jetru iz Piacenze”, brončanu skulpturu u obliku ovčje jetre s etrurskim natpisima i poljima koja predstavljaju božanstva ovog naroda; talijanski arheolozi otkopali su je u jesen 1877. godine, a analiza je pokazala da datira iz 2. stoljeća prije Krista. Prema etrurskom shvaćanju, u jetri je boravila duša, preko koje se čovjek povezivao s božanskim silama. Iz jetre su proricali svećenici, a znak koji bi oni na njoj prepoznali mogao je opovrgnuti kako zakone tako i kraljeve odluke. Važan je bio i auspicij, gatanje iz leta i ponašanja ptica. Primjerice, prije odlaska u bitku svakako se moralo ustvrditi kako zoblju svete kokoši! Svećenik fulguriator iščitavao je pak božansku volju iz munja i gromova.
Piše: Lucija Kapural
