Drevni Etruščani, graditelji cesta i grobnica

Sami su sebe nazivali Rasenima; drugi su pak o njima pričali kao o Tirenima, Tuscima odnosno, najčešće, Etruščanima. Prastanovnici Apeninskog poluotoka, nisu bili srodni ostalim europskim narodima. Odakle su točno došli, i danas je velika povijesna zagonetka. Većina stručnjaka smatra da su u trinaestom stoljeću prije Krista napustili pradomovinu u Maloj Aziji, možda bježeći pred provalom novih azijskih naroda iz unutrašnjosti. Ubrzo su i sami postali uzurpatori. Nastanivši se na području srednje Italije, od rijeke Arno na sjeveru do uspjenjenog Tibera na jugu, uspjeli su zavladati lokalnim življem, koji je bio na znatno nižem civilizacijskom stupnju od njih. Kao kao marljivi ratari, krčili su nepregledne šume koje su u to vrijeme prekrivale veći dio Europe te stvarali plodnu zemlju za obradu, a kao neshvatljivo vješti graditelji, podizali su gradove kompleksnih tlocrta. Naime, njihova civilizacija je u prvom redu bila gradska, nadmoćna onoj seoskih italičkih starosjedilaca. Štoviše, svaki etrurski grad bio je država u malom, politički i gospodarski neovisna. Primjerice, nije bilo uobičajeno vojno pomoći susjednom gradu koji bi napali neprijatelji! Prije osnutka grada, dugački i složen vjerski ritual bio je obavezan, a katkad je uključivao žrtvovanje robova krvožednim etrurskim božanstvima. Njihova religija bila je mračna, u potpunosti okrenuta zagrobnom životu, pa ne čudi podatak da su se gradovi nerijetko organizirali oko grobnica, golemih zdanja ukrašenih freskama i namijenjenih pokopu čitavih obitelji. Oko 600. godine prije Krista, stvoren je savez dvanaest najjačih etrurskih gradova, koji su zavladali čitavim poluotokom. To je rezultiralo razvojem trgovine i gradnjom cesta, najkvalitetnijih u starom svijetu. Mreža tih prometnica povezala je ranije izolirane gradove-države. Bile su uistinu impresivne: većina kasnijih slavnih rimskih cesta zapravo su nekadašnji etrurski putovi.

Piše: Lucija Kapural


Komentari