Divlje zvijeri ili plemeniti divljaci? Evo što su ugledni mislioci rekli o kanibalima!

Prije desetak tisuća godina, u predvečerje poljoprivredne revolucije, naši preci počeli su izrađivati sve sofisticiraniji kameni alat te s lovačko-skupljačkog postepeno prelaziti na sjedilački način života. Ledeno doba bilo je gotovo, ali su temperature još uvijek bile vrlo niske, a hrana oskudna. Kao što stara poslovica kaže, vrag u nuždi i muhe glođe. Prema nekim povjesničarima, upravo nužda je ljude iz srednjega kamenog doba okrenula prema kanibalizmu. Dokazi o konzumaciji “ljudetine” pronađeni su na brojnim lokalitetima, od tragova ljudskih ugriza na kostima do tragova upotrebe alata za skidanje mesa s njih. Stručnjaci smatraju da je ljudožderstvo dijelom imalo pragmatičan a dijelom ritualan karakter, kao u slučaju konzumacije dijelova tijela ubijenih neprijatelja kako bi se stekle njegove osobine. U šesnaestom stoljeću, francuski katolički svećenik André Thévet ostavio je iscrpne zapise o brazilskim ljudožderima, s prezirom govoreći o njihovom “svijetu bez zakona, religije i kulture, u kojemu ljudi žive kao divlje zvijeri”. U istom stoljeću, pod utjecajem informacija iz Brazila, veliki mislilac Michel de Montaigne objavljuje esej “O kanibalima”. Njegov pogled na egzofagiju brazilskih plemena bio je, međutim, bitno drugačiji. “Ne vidim ništa barbarsko ili divlje u tom narodu. Uostalom, tko smo mi da određujemo što je barbarsko?”, piše Montaigne, dodajući kako zarobljenici kanibala objeručke prihvaćaju svoju sudbinu. “U ta dva ili tri mjeseca, koliko ih drže u zarobljeništvu, ponašaju se veselo – potiču gospodare da požure s tom kušnjom, izazivaju ih, predbacuju im plašljivost, nabrajući sve ratove što su ih protiv njih izgubili”. Zaključak rasprave? Ti ljudi, koji žive bez pisma, brojeva, sudaca, ugovora, vlasništva, socijalnih razlika i političke nadmoći, puno su sretniji od Europljana, sve i kad znaju da će završiti u “tanjuru” neprijatelja! Takvim stavovima, Montaigne je u antropologiju uveo načelo kulturnog relativizma.

Piše: Lucija Kapural

Komentari