Ostaci vrlo fragmentirane lubanje koja je pripadala vrsti srodnoj našoj, nađeni su u južnoafričkoj špilji, ili točnije špiljskom sustavu, nedaleko Johannesburga, 2017. godine. Lubanja je pripadala vrsti Homo naledija, novoj vrsti u znanstvenoj klasifikaciji drevnih humanoida, a datira se u razdoblje prije 240 000 godina.
Letimela
Sama njena pojava i smještanje u vrijeme kada smo mislili da u Africi žive samo moderni ljudi mijenja naše postavke o evoluciji. Špiljski sustav u kojem je nađena dječja lubanja ujedno je mjesto na kojem su ranije (2013.) nađeni ostaci više desetaka pripadnika ove vrste. Lubanja djeteta je nađena razlomljena u dvadeset i osam dijelova, a imala je i šest zuba. Procjenjuje se da je dijete sudeći prema razvoju kutnjaka umrlo u dobi između 4 i 6 godina, što treba shvatiti uvjetno jer ne znamo da li se taj naš srodnik razvijao ljudskim tempom ili je taj razvoj bio sporiji ili pak brži. Dječja lubanja je dobila ime Leti od setsvanske riječi letimela što znači ona koja je izgubljena. Setvanski jezik pripada Bantu grupi jezika, a najviše se govori na području južne Afrike odatle i ideja za ime. Lubanja malene Leti stane u dlan odrasle ljudske ruke i u osnovi djeluje jako krhko zbog čega je često i znanstvenici oslovljavaju u ženskom rodu.
Zbrinjavanje mrtvih, ili ipak ne?
Oko nalaza nove vrste hominida postoje nesuglasice u znanstvenoj javnosti jer dio nje smatra da ovdje nađeni ostaci pokazuju namjerno zbrinjavanje ostataka mrtvih članova zajednice. Ukoliko bi to bilo točno to bi dodatno poremetilo naše dosadašnje poimanje evolucije. Istovremeno druga skupina znanstvenika smatra da su ostaci ove vrste, ovdje mogli završiti kao posljedica raznih nesretnih slučajeva poput raznošenja od strane životinja. No niti na jednom pregledanom ostatku nisu nađeni pokazatelji životinjskih ugriza. Konkretni ostatak Leti djeluje kao da je ovdje namjerno ostavljen. Pripadnici ove novootkrivene vrste hodali su uspravno, bili su visok oko metar i žilet i srednje građe, pa su težili oko 45 kilograma. Imali su znatno manji mozak od ljudi, no veličina mozga, kao što znamo, nije glavni pokazatelj inteligencije.
Ako su pripadnici ove vrste doista zbrinjavali svoje mrtve znači da bismo trebali preispitati svoja stajališta o počecima simboličnog ponašanja, što samo pokazuje da na evoluciju više ne možemo gledati kao na jednosmjeran proces koji vodi od, uvjetno rečeno, primitivca k, isto tako relativno gledano, pametnjakoviću.
Piše: Sonja Kirchhoffer
