Prije četrdesetak tisuća godina, čovjek nije bio jedini hominid koji je obitavao na tlu današnje Europe. Stanište je dijelio s najmanje tri srodne vrste, među kojima su bili i neandertalci.
Ova populacija praljudi iz srednjeg paleolitika, nazvana prema fosilnim ostatcima nađenima 1856. u dolini Neandertal kraj Düsseldorfa, prepoznatljiva je po svojim zdepastim konturama, snažnim rukama, niskim i izduženim lubanjama, izraženim nadočnim lukovima te širokim nosnim šupljinama.
Pretežno lovci i skupljači, neandertalci su bili iznimno otporna vrsta, a postojali su 200.000 godina duže nego što vrsta kojoj današnji čovjek pripada, Homo sapiens, ukupno postoji. Tragovi njihovog egzistiranja na europskom kontinentu gube se u razdoblju od prije 28.000 godina, što znanstvenike navodi na zaključak da su negdje u to vrijeme izumrli. Ako je vjerovati Svaneu Pääbou, paleogenetičaru s Instituta za evolucijsku antropologiju Max-Planck, moguće ih je vratiti u život!
Znanstvenici su donedavno vjerovali kako je kloniranje neandertalaca nemoguća misija, budući da su sve dostupne DNK ovih hominida bile oštećene, odnosno razbijene na nedovoljno velike segmente. Nakon što je otkriven Crispr-Cas9, svojevrsne molekularne škare za genom, to ne samo da više nije nemoguće nego je, tvrdi Pääbo, i razmjerno jednostavno.
Pomoću ove metode, moguće je mijenjati i izrezivati dijelove genoma, na isti način kao što to bakterije čine milijardama godina. Više puta je uspješno korištena za popravljanje gena u ljudskim embrijima u slučaju genetskih poremećaja, a Pääbo tvrdi da u njoj leži ključ za uskrsnuće neandertalaca. “Za mijenjanje DNK Homo sapiensa u DNK neandertalca, bilo bi potrebno intervenirati na samo 31.389 mjesta u genima. To uopće nije zahtjevan posao”, objašnjava Pääbo. Ostaje, međutim, problem etičnosti, kao i znanstvene opravdanosti takvog pothvata.
Piše: Lucija Kapural
