Što jednom organizmu omogućuje da ostane sačuvan milijunima godina te, u obliku fosila, dospije do znatiželjnog oka paleontologa? Da bi se izbjeglo raspadanje, potrebno je da organski ostaci budu brzo pokriveni sitnim česticama, sedimentima, koji sprečavaju da tvrdi, katkad i mekani dijelovi dođu u dodir sa zrakom. Sljedeća etapa jest mineralizacija – minerali zauzimaju mjesto živog organizma, prenoseći njegovu sliku kao u kalup. Mineralizacija je najrašireniji, ali ne i jedini oblik fosilizacije. Ako organizam prekrije teška kora vapnenca, govorimo o okoštavanju odnosno petrifikaciji: pokrivena životinja ili biljka se raspadne, ostavljajući prazni trag svoga tijela zarobljenog u kamenu ljušturu. Kod karbonizacije, dolazi do pretvaranja organske tvari – u pravilu biljke – u ugljen, u prostorima gdje ima malo kisika, a fosilizacija u jantar jest „zarobljavanje“ kukaca ili biljaka u ovoj gustoj, žutoj smoli. Ukoliko je smrt životinje bila brza i popraćena jakom dehidracijom, dolazi do pak do mumifikacije – to se događa ili u vrlo hladnim ili u vrlo toplim i suhim uvjetima, koji oduzimaju vlagu tijelu. Kako god da su nastali, fosili su oduvijek golicali ljudsku maštu. Kljunovi belemnita, glavonožaca iz mezozoika, u antici su se tumačili kao okamenjena koplja koja je na Zemlju bacio Zeus; za lubanje nosoroga vjerovalo se da pripadaju strašnim zmajevima, dok se za one slonovske smatralo da pripadaju divovima koji su imali jedno veliko oko na sredini čela – mitskim kiklopima!
Piše: Lucija Kapural
