Bez alata nema zanata: Kako se razvijala tehnika izade oruđa u paleolitiku?

Sposobnost izrađivanja sve kompleksnijeg oruđa jedan je od čimbenika koji su našim precima omogućili društveni razvoj. S obzirom na napredak u ovoj tehnologiji, donji paleolitik možemo podijeliti na dvije dominantne kulture, olduvajsku i ašelsku. Prva, poznata i kao kultura oblutaka, razdoblje je prvih, rudimentarnih kamenih rukotvorina na oblutcima. Prije otprilike dva i pol milijuna godina, pojavila se u Africi, a ime je dobila po klancu Olduvai u Tanzaniji. Ondje su, naime, britanska arheologinja Mary Leakey i njen suprug, paleoantropolog Louis Leakey, 1930-ih otkrili mnogobrojne fosilne ostatke ljudskih predaka, kao i njihove artefakte. Gotovo nepromijenjeno, ovo razdoblje trajalao je oko milijun godina. Za izradbu rukotvorina primjenjivala se jednostavna tehnika izravnog udaranja tvrdim udaračem – odnosno drugim kamenom – po oblutku. Osim razbijenih oblutaka oštrog ruba, kao alati su se upotrebljavali i odbojci odbijeni od njih. Znanstvenici su dugo smatrali da se ova afrička kultura vezuje uz pripadnike vrste Homo habilis, no kasnije su slične rukotvorine pronađene i uz robustne australopiteke, pa je logična pretpostavka da su ih već ovi hominidi izrađivali. Neki stručnjaci čak vjeruju da su tehniku izrade olduvajskih predmeta prvi svladali majmuni, preteče današnjih čimpanza! Ašelska kultura, poznata i kao ašelejn, cvala je pak u razdoblju između sedmog i trećeg tisućljeća prije Krista, na prostoru Afrike, Europe i zapadne Azije, a za njen uspon zaslužan je Homo erectus. Nazvana po francuskom nalazištu Saint-Acheul, poznata je po izradi ručnih sjekira, koje su zamijenile prijašnje krupno, grubo, manje simetrično oruđe. Ovakve sjekire, obrađene s dvije strane, bile su multifunkcionalne – služile su za iskopavanje korijenja, rezanje mesa, obradu krzna i drva te bacanje na lovinu.

Piše: Lucija Kapural

Komentari