Aztečki plesni maratoni znali su trajati i do – osam dana!

Da su Azteci bili najmuzikalniji od svih naroda koji su nastanjivali pretkolumbovski Meksiko, svjedoče brojni arheološki nalazi. Kod ovoga indijanskog naroda, književnost i glazba bili su jedno, što se vidi i iz rječnika: pojam “cuicani” odnosi se na pjesnika ali i pjevača. Nikakvo čudo – poeziju je uvijek pratila glazba, u najjednostavnijem slučaju udaraljke koje su označavale ritam (uspravni bubnjevi, drveni gongovi, zvečke, zvona, kornjačini oklopi po kojima se udaralo jelenjim parošcima); kod zahtjevnijih numera puhaći instrumenti (drvene trube, tritonske trublje, višestruke flaute). Nahuatl, jezik Azteka, bio je bogat i mekan, kao stvoren za duge govore pune mudrih izreka i retoričkih bravura. Arhaične religiozne pjesme, satkane od metafora i aluzija, prenošene su usmenom predajom. Osim glazbom, svaki od njihovih stihova bio je praćen pantomimom svećenika, koji bi, primjerice, dočaravali scene lova, obrađivanja polja ili žrtvovanja neprijatelja. Poezija se dijelila po rodovima, pa je tako postojala ona proljetna, ratnička, ženska, povijesna te epski mitološki ciklusi poput onog o Quetzalcoatlu. Bio je raširen običaj recitiranja poezije na kraju gozbi, kao i natjecanje u sastavljanju stihova, s nagradama koje je dodjeljivalo “muzičko vijeće” starca. Nagrade su se dijelile i u kategoriji govorništva, koje je katakterizirao kićeni stil: od vladara do primalja, nije postojala osoba koja ne bi bila pozvana da uzme riječ u javnim ili privatnim ceremonijama. Uz poeziju i govorništvo, istaknuto mjesto u kulturi Azteka pripadalo je plesu. Plesovi su trajali satima, a u pravilu su se izvodili nakon zalaska sunca, na velikom središnjem trgu, uz svjetlost baklji i žeravice smolastog drveća. Za vrijeme Ochpaniztlia, mjeseca posvećenog zemaljskim božicama, plesalo se osam dana bez pauze!

Piše: Lucija Kapural

Komentari