Dana 24. lipnja 1859. odigrala se Bitka kod Solferina, osobito krvav okršaj iz razdoblja Talijanskog rata za nezavisnost. Radilo se o posljednjoj velikoj bitki u svjetskoj povijesti tijekom koje su sve sudjelujuće vojske bile pod osobnim zapovjedništvom svojih vladara (monarha). Naime, francuskom je vojskom kod Solferina osobno zapovijedao car Napoleon III. Bonaparte, sardinskom kralj Viktor Emanuel III. iz dinastije Savoja, a austrijskom car i kralj Franjo Josip iz Habsburško-Lotarinške dinastije.
Radilo se o bitki s najvećim brojem angažiranih trupa još od Bitke kod Leipziga iz 1813. godine, u kojoj je sudjelovao Napoleon I. Bonaparte, stric spomenutog francuskog cara. Sukobljene vojske kod Solferina sastojale su se od ukupno čak oko 300.000 vojnika, više nego što ih je bilo u znamenitoj Bitki kod Waterlooa. Kod Solferina su se francuske trupe cara Napoleona III. borile na strani Kraljevine Sardinije, pokušavajući joj pomoći pri ujedinjenju Italije i pobjedi nad Austrijskim Carstvom (koje je ranije posjedovalo hegemoniju nad velikim dijelom sjeverne Italije). Austrijancima je bio cilj sačuvati pod svojom vlasti bogati Milano i Lombardiju, koji su u financijskom smislu bili među najvažnijim dijelovima njihovih posjeda u Europi.
Bitka se dogodila kod mjestašca Solferina, smještenog samo oko deset kilometara južno od Jezera Garda (tal. Lago di Garda), s time da su se neke trupe borile čak i bliže tom jezeru. Austrijanci su poraženi, a žrtve na bojnom polju bile su toliko velike da je Švicarac Jean-Henri Dunant, potresen tim događajem, dao poticaj za osnivanje Međunarodnog crvenog križa.
