Na današnji dan

Zakon o raspodjeli indijanske zemlje (1887.)

Američka vlada tjerala je prastanovnike silom i prijevarom da se presele u “rezervate”, gdje nisu mogli živjeti tradicionalnim načinom. Kako nisu mogli loviti i sakupljati plodove, postali su ovisni o vladi. Zemlja u tim rezervatima bila je uglavnom loše kvalitete. Vlada je osporavala i pravo na državljanstvo, koje su izborili tek 1924. godine. Prastanovnici nisu poznavala koncept vlasništva nad prirodnim resursima te nisu bili svjesni što znači prodati nekome zemlju. To su mnogi bijelci dobro znali iskoristiti.

Američki je kongres 8. veljače 1887. donio Opći zakon o raspodjeli zemlje. Prema senatoru Henryju L. Dawesu kasnije je prozvan Dawesov zakon. Zemlja u rezervatu podijeljena je na parcele od 64 hektara te dodijeljena glavi obitelji na korištenje. Neoženjeni stanovnici iznad 18 godina te maloljetna siročad dobili su po 32 hektara, ostali maloljetnici po 16 hektara, a vjenčane žene ništa.

Dodijeljena zemlja često je bila neplodna, a tek je nakon 25 godina obrađivanja postala je vlasništvo Indijanaca. U početku nije bilo priznato pravo na nasljedstvo. Stoga je zemlja nakon smrti glave obitelji prelazila u državno vlasništvo, a zatim je prodana bijelcima. Na taj način površina rezervata smanjena je sa 138 milijuna hektara na 48 milijuna. Ovaj se zakon nije odnosio na sva plemena. Među njima su bili Čeroki, Osage, Miami, Sijuks i drugi. Plemena Čeroki, Chickasaw, Choctaw, Muskogee i Seminole pripadali su skupini tzv. Pet civiliziranih plemena. Oni su posebno 1893. vodili pregovore s američkom vladom. Da bi dobili zemlju, odrekli su se samostalnog upravljanja te priznali zakone SAD-a.

Osnovni cilj Zakona o raspodjeli zemlje bio je slamanje zajedništva prastanovnika tako da ih se razdvoji po parcelama, što je u konačnici olakšalo njihovu integraciju. Indijanci su morali postati poljoprivrednici i odreći se nomadskog života, što Indijanci nisu htjeli. Druga prednost za SAD bila je ta da je zemlja nakon smrti Indijanca nekad prelazila u vlasništvo države, a ona ju je prodavala bijelcima čime se smanjivao teritorij Indijanaca. Na ovaj način u ruke bijelaca prešlo je 36 milijuna hektara zemlje od ukupno 55 milijuna godine 1887. Zemljom u rezervatima upravljao je Ured za indijanske poslove.

Djecu se vrlo rano odvajalo od roditelja te su morali živjeti u internatima. Na taj način učili su bjelačke običaje umjesto svoje, nisu smjeli govoriti svojim jezicima ili njegovati običaje. Misionari su često omalovažavali indijanski način života. Američka je vlada tako prisiljavala Indijance da zaborave svoju tradiciju.

Piše: Marsela Alić

Komentari