Dana 24. srpnja 1922. potvrdila je Liga naroda britanski mandat u Palestini, nad teritorijem koji je prije Prvog svjetskog rata pripadao Osmanskom Carstvu. Ujedinjena Kraljevina već je tijekom tog rata uspjela okupirati Palestinu, no mandat Lige naroda dao joj je i legitimitet na kontrolu tog područja u smislu međunarodnog prava. Radilo se o važnim faktorima za kasnije ostvarenje židovske države, koju je nagovijestio još 1917. britanski premijer Balfour u tzv. Balfourovoj deklaraciji.
Osim Palestine u užem smislu, britanski je mandat obuhvaćao i područje preko rijeke Jordana, nazivano Transjordanijom (područje današnje države Jordan). Francuzi su, pak, od Lige naroda dobili mandat nad područjem Sirije i Libanona. Takvo razgraničenje između britanskog i francuskog mandata bilo je načelno dogovarano još u sklopu tzv. Sykes–Picotovog sporazuma iz 1916. godine.
Prvi britanski visoki povjerenik za Palestinu bio je sir Herbert Louis Samuel (kasnije poznat kao Lord Samuel), koji je bio židovskog podrijetla. Do ukidanja britanskog mandata 1948. na područje Palestine doselilo se oko 400.000 Židova, ali nije jasno jesu li Britanci doista računali na to da će se tada stvoriti židovska država.
Problem je nastao jer su Britanci tijekom Prvog svjetskog rata dali nekoliko međusobno proturječnih obećanja što se tiče sudbine osmanskih posjeda na Bliskom Istoku. Prije Sykes–Picotovog sporazuma dogovorili su u tzv. Korespondenciji McMahon–Hussein da će velik dio tog teritorija nakon kraja rata pripasti šerifu od Meke i drugim arapskim vladarima. To znači da je Sykes–Picotov sporazum na neki način bio izdaja arapskih interesa te je utro put sukobu između Arapa i Židova koji traje i danas.
Piše: Boris Blažina
