Uvođenje novog kalendara, koji koristimo i danas, papa Grgur XIII. izvršio je bulom Inter gravissimas izdanom 24. veljače 1582. godine. Ta bula propisuje da 1582. godine nakon datuma 4. listopada ima slijediti datum 15. listopada, dakle 10 dana je jednostavno preskočeno. Grgura XIII. pri promjeni kalendara savjetovali su astronom Christopher Clavius i fizičar i astronom Aloysius Lilius.
O čemu se zapravo radi i zašto je provedena reforma kalendara? Naime, problem je kod svakog računanja vremena u tome što Zemlja ne obiđe Sunce točno za 365 dana, nego postoji još neki ostatak. Taj ostatak iznosi 5 sati, 48 minuta i približno 45 sekundi. Stari julijanski kalendar rješavao je taj problem uvođenjem prijestupne godine, čime se dobiva jedan puni dan svake četvrte godine. Problem je što je time godina korigirana na dužinu od 365 dana i 6 sati, što je previše za 11 minuta i 15 sekundi.
Tih 11 minuta i 15 sekundi nagomilavalo se svake godine tijekom korištenja julijanskog kalendara, pa je do 1582. nastao znatan višak dana, koji se čak primijetio i u pomicanju godišnjih doba. Cilj gregorijanske reforme kalendara bilo vratiti datume na ono stanje kakvo je postojalo 325. godine u doba Prvog nicejskog koncila. Budući da 1582 manje 325 iznosi 1257 godina, potrebno je pomnožiti te godine s navedenih 11 minuta i 15 sekundi. Time se dobiva otprilike 10 dana. Tih 10 dana jednostavno je preskočeno.
Reformirani kalendar odmah su prihvatile Italija, Poljska, Portugal i Španjolska, a ubrzo i ostale katoličke zemlje. Zemlje krune sv. Stjepana, kojima je tada pripadao najveći dio Hrvatske, prešle su na gregorijanski kalendar 1587. godine. Protestantske zemlje prešle su na gregorijanski kalendar mnogo kasnije, a pravoslavne tek u 20. stoljeću. Stari julijanski kalendar danas još upotrebljavaju Antiohijska, Gruzijska, Crnogorska, Makedonska, Ruska i Srpska pravoslavna crkva, Jeruzalemski patrijahart te neki samostani na Svetoj gori Atos u Grčkoj.
piše: Dražen Krajcar
