Na današnji dan

Štrajkaši bojkotirali gotovo cijelu Kataloniju (1919.)

Katalonija je početkom 20. stoljeća bila industrijsko središte Španjolske. Sindikati su imali velik broj članova i bili su vrlo jaki. Nakon što je osam knjigovođa otpušteno iz energetskog poduzeća Riegos y fuerzas del Ebro, radnici sindikata CNT (Confederación Nacional del Trabajo) 5. veljače 1919. pokrenuli su štrajk solidarnosti kako bi se njihovi kolege vratili na posao. Poduzeće je smanjilo plaće i otpuštalo zaposlenike. Poduzeće Riegos y fuerzas del Ebro bilo je dio koncerna koji se kolokvijalno nazivao La Canadiense (Kanadski). Stoga je štrajk dobio naziv La Canadiense.

Vlasnik poduzeća Fraser Lawton otpustio je vođe štrajka, a broj štrajkaša se povećavao. Zatim je Lawton pozvao policiju da makne štrajkaše iz poduzeća, što je samo doprinijelo širenju štrajka na druge odjele poduzeća. Ovaj je štrajk pobudio velik interes javnosti jer se postavilo pitanje mogu li sindikati neometano funkcionirati. Stoga su se zaposlenici poduzeća Energía Eléctrica de Cataluña također pridružili štrajku.

Zahtijevali su zapošljavanje otpuštenih i otpuštanje osoba koje brane štrajk, povećanje plaća te sigurnost da štrajkaši neće imati posljedice. Vodstvo poduzeća Riegos y fuerzas del Ebro tvrdilo je da sindikat samo iskorištava konflikt u političke svrhe.

Sredinom veljače štrajk je zahvatio i tekstilnu industriju. Zahtijevali su osamsatno radno vrijeme, više slobodnog subotama, priznavanje sindikata, određivanja plaće čija visina izravno ne ovisi o količini obavljena posla, zabranu dječjeg rada, isplatu tjedne plaće u slučaju nesreće na radu.

Do kraja veljače oko 70 posto katalonske industrije nije funkcionirao, kao ni javni gradski prijevoz. U ožujku je Vlada donijela odluku da se svi štrajkaši pozovu u vojsku. Tko se ne odazove pozivu, bit će osuđen na četiri godine zatvora. Međutim, radnici u tiskari bojkotirali su objavu ovakve odluke koliko su mogli. Većina štrajkaša nije stupila u vojsku i došlo je do masovnih uhićenja. Zatvori su bili prepuni.

Nakon toga pridružili su se željezničari i Vlada je bila primorana 13. ožujka proglasiti izvanredno stanje. Time su htjeli spriječiti širenje štrajka u druge španjolske regije. Vlada je počela pregovarati sa štrajkaškim odborom te su se dogovorili o nekoliko točaka: sindikati su priznati kao legalne organizacije, članovi štrajkaškog odbora neće imati posljedice, svi uhićeni štrajkaši bit će oslobođeni, otpušteni radnici bit će zaposleni, isplatit će im se dvotjedna plaća te se uvodi osamsatni radni dan.

Sindikat CNT organizirao je skupštinu u areni za borbu s bikovima Las Arenas. Sudjelovalo je čak 20000 članova sindikata. Odlučeno je Vladi dati rok od tri dana da pusti još pet osoba iz zatvora. Štrajkaši su se nakon 44 dana vratili na posao na današnji dan 1919. godine.

Budući da petorica radnika nije puštena iz zatvora, 23. ožujka počeo je novi štrajk. Idućeg dana vojska je preplavila Barcelonu i počela registrirati stanovnike. Opet dolazi do masovnih uhićenja te je štrajk prekinut 14. travnja, ali ovog puta bez uspjeha.

U narednim godinama vlasnici tvornica ujedinili su se u svoju organizaciju te se osvećivali štrajkašima. Dali su ubiti tisuće aktivista, a političari su ih pritom pokrivali. Crkva također nije stala na stranu radnika. Anarhističke grupe odgovorile su ubojstvima visokih predstavnika politike, Crkve i gospodarstva.

Piše: Marsela Alić

Komentari