Na današnji dan

Sporazum Tito-Šubašić – 1944.

Titovo potpisivanje sporazuma bio je vješt diplomatski manevar kojim je dobio savezničku potporu, a sva obećanja izbjegličkoj vladi u budućnosti je izbjegao.

Zbog pritiska saveznika 1944. godine izbjeglička jugoslavenska vlada u Londonu, u službi kralja Petra Karađorđevića, morala se odreći četnika pod vodstvom Draže Mihailovića i izabrati novog premijera. Odlučili su se za Hrvata Ivana Šubašića, koji je prije Drugog svjetskog rata bio ban Banovine Hrvatske i istaknuti član Hrvatske seljačke stranke. Šubašić je bio čovjek po volji Britanaca i Amerikanaca, jer je predstavljao raskid s velikosrpskim tendencijama i korak prema demokraciji. U međuvremenu je Josip Broz Tito s vodstvom partizanskog pokreta svoj glavni štab smjestio na otoku Visu, jer je zbog desanta na Drvar morao pobjeći s kopna. Vis je bio izvan domašaja njemačkih i ustaških snaga i postao je sjedište Titovog štaba i baza za partizansko osvajanje Dalmacije i čitave Jugoslavije.

Na inzistiranje Winstona Churchilla Tito je morao početi pregovore s jugoslavenskom izbjegličkom vladom iz Londona. Churchill je mislio da će Tito izoliran na Visu sada biti spremniji na ustupke. Premijer Šubašić sletio je na Vis i održao trodnevne pregovore s Titom. Dana 16. lipnja 1944. godine potpisan je sporazum Tito-Šubašić. Radilo se o uzajamnom kompromisu. Jugoslavenska izbjeglička vlada priznala je neke odluke AVNOJ-a i buduće federativno uređenje države. Dogovoreno je da se do konačnog oslobođenja države neće pokretati pitanje hoće li Jugoslavija u budućnosti biti monarhija ili republika.

Tito se obvezao da će buduća jugoslavenska vlada biti formirana zajednički s izbjegličkom kraljevskom vladom. Neki partizani kritizirali su Tita što je uopće pregovarao s vladom kralja Petra kojoj je AVNOJ oduzeo legitimnost. Zato je Tito napravio potez inače potpuno neobičan za njega. Tjedan dana nakon potpisivanja sporazuma uputio je pismo svim zemaljskim antifašističkim vijećima. U pismu je objasnio da se tim sporazumom nije odrekao niti jedne odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a i da su razlozi za ustupke bili vanjskopolitičke prirode. I doista, Titovo potpisivanje sporazuma bio je vješt diplomatski manevar kojim je dobio savezničku potporu, a sva obećanja izbjegličkoj vladi u budućnosti je lako izbjegao kad je Komunistička partija konačno zavladala Jugoslavijom.

piše: Dražen Krajcar

Komentari