Spašavanje nastradalih na moru nema tako dugu povijest. Tek krajem srednjeg vijeka Crkva i neke države počinju mijenjati stare običaje i zakone o pravu na pronađene predmete na obali (lat. Jus litoris). Ta su se pravila razlikovala od naroda do naroda, ali u načelu je pronalazač imao pravo vlasništva nad svime što pronađe ako nema preživjelih. U nekim državicama je spašena osoba čak postala kmet pronalazača. Često se događalo da unesrećene nitko nije spašavao kako bi se domogli njihovih stvari. Na europskim otocima čak su namjerno premještali svjetionike kako bi se brodovi nasukali, a teret rasuo po obali. Stari zakoni teško su se i sporo mijenjali.
Kako su mornari znali da im obalno stanovništvo vrlo vjerojatno neće pomoći, stavljali su na brodove čamce. Međutim, obični ribarski čamci rijetko su im pomogli u oluji ili na otvorenom moru. Prva inovacija predstavljene su 1765. u Parizu. Na čamac su postavljene hermetične komore koje su trebale održavati čamac na površini. Sljedeći korak u razvoju čamca za spašavanje učinio je Lionel Lukin. On je preuredio norveški jedrenjak i predstavio ga kao nepotopivo plovilo jer je ugradio komore od pluta i postavio čeličnu kobilicu za veću stabilnost.
Međutim, prvi specijalizirani čamac za spašavanje razvio je Henry Greathead. Testirao ga je na današnji dan na rijeci Tyne, u sjeveroistočnoj Engleskoj, 1790. godine. Ovaj se tip naziva Norfolk and Suffolk te je dugo bio u uporabi. Izgradio je tridesetak takvih čamaca i od parlamenta kao nagradu dobio 1000 funti.
Piše: Marsela Alić
