Sovjeti su razmjestili po Europi rakete SS-20, koje su imale nuklearnu bojnu glavu snage od čak jednog megatona.
Dana 12. prosinca 1979. godine donijeta je u NATO-u odluka o razmještanju novih nuklearnih raketa u Europi. Radilo se o tome da su snage Varšavskog pakta (SSSR i saveznici) u prethodnom razdoblju razmjestile po Europi znatan broj mobilnih lansera s raketama srednjeg dometa. Glavnu prijetnju predstavljale su sovjetske rakete SS-20 Pionir, koje su imale nuklearnu bojnu glavu snage čak 1 megatona (bile su 60-ak puta snažnije od bombe bačene na Hirošimu 1945. godine). Takve rakete imale su domet od 5.000 kilometara, a za europske su gradove predstavljale jednaku prijetnju kao i strateške interkontinentalne rakete mnogo većih dometa. Dapače, rakete SS-20 imale su mobilne lansere pa su se mogle lako premještati, a pogonjene su krutim gorivom, što je značilo da su se mogle gotovo odmah lansirati (bez potrebe za dugotrajnim punjenjem goriva, što je bio slučaj kod raketa s tekućim gorivom).
Da se suprotstavi toj sovjetskoj prijetnji, NATO je odlučio u Europi razmjestiti čak 572 rakete, također na mobilnim lanserima. Radilo se o projektilima tipa Pershing II i Gryphon. Rakete Pershing II dobile su domet od preko 1,700 kilometara, što je značilo da su mogle doseći Ukrajinu, Bjelorusiju i Litvu, tada u sastavu SSSR-a. Krstareći projektili tipa Gryphon imali su još veći domet, no bili su znatno sporiji zbog svoje podzvučne brzine kretanja. Gryphoni su, zanimljivo, lansirani iz višecijevnih mobilnih lansera koji su istovremeno nosili četiri projektila. Zanimljivo je da su sve Pershing II rakete trebale biti razmještene u Zapadnoj Njemačkoj, a Gryphoni osim u Njemačkoj, također i u Belgiji, Engleskoj, Italiji i Nizozemskoj.
