Na današnji dan

Mongoli razbili vojsku Bele IV. – 1241.

Svjedočanstvo o bitci ostavi je Toma Arhiđakon u svom dijeli Historia Salonitana.

Bitka na rijeci Šaju, između mongolskih i ugarsko-hrvatskih snaga, dogodila se 11. travnja 1241. godine. Bila je to odlučujuća bitka nakon koje su Mongoli poharali Panonsku nizinu i umalo srušili Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo. Sraz se dogodio na velikoj Muhijskoj pustri, jugozapadno od rijeke Šajo, a cijeli događaj ostao je zapisan u djeluHistoria Salonitana autora Tome Arhiđakona.

Kako piše Arhiđakon, ugarsko-hrvatska vojska na čelu s tadašnjim kraljem Belom IV. suprotstavila se mongolskoj vojsci predvođenoj Batu-kanom, unukom moćnog Džingis-kana. Belina vojska brojala je oko 65.000 ljudi, ali su glavninu činili unovačeni seljaci. S druge strane, Mongoli (u ondašnjim izvorima zvani Tatari) imali su silu od oko 50.000 ljudi, većinom konjanika prekaljenih u mnogim bitkama.

U vojsci kralja Bele IV. nalazili su se tadašnji vodeći ugarski crkveni i svjetovni velikaši, uključujući ostrogonskog nadbiskupa i primasa Ugarske Mátyása Rátóta, kaločkog nadbiskupa Ugrina Csáka, hrvatskog hercega Kolomana (mlađeg brata kralja Bele IV.) i palatina Dénesa Tomaja. Ali niti kralj niti herceg nisu bili vojskovođe te su loše rasporedili snage što su Mongoli iskoristili. Batu-kan je napravio manevar zaobišavši most i glavninu ugarsko-hrvatske vojske te opustošio kraljev tabor te nakon toga udario suparnika s leđa. Uslijedio je strašan masakr u kome su Mongoli poubijali skoro cijelu ugarsko-hrvatsku vojsku. Prema pisanju Tome Arhiđakona “oko 50.000 mađarskih i hrvatskih vojnika pokrilo je bojno polje“. Poginuli su i spomenuti nadbiskupi Mátyás Rátót i Ugrin Csák, te još tri biskupa. Herceg Koloman preminuo je uskoro od rana zadobivenih u bitki, no kralj Bela IV. uspio je izvući živu glavu i uskoro se sakrio na brdu Gradecu pokraj biskupskog Zagreba. Nakon toga je u bijegu pred Mongolima produžio prema Jadranskom moru.

piše: Dražen Krajcar


Komentari