La forza del destino ili Moć sudbine je opera u četiri čina talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija, najvećeg talijanskog skladatelja opera. Prvi libreto je djelo Francesca Marije Piavea. Opera je praizvedena na današnji dan 1862. u Boljšoj teatru u Sankt Peterburgu. Kasnije je Antonio Ghislanzoni napisao novi libreto, a u tom obliku opera je prvi put izvedena pet godina kasnije u milanskoj Skali.
Verdi je obožavao djela W. Shakespearea. Držao je njegova prevedena djela pored kreveta. Najveći kompliment za neki lik bio je “vrijedan Shakespearea”. Kad je skladao Moć sudbine, prvu operu temeljenu na djelu najdražeg engleskog spisatelja, držao se elemenata drame Macbeth. Za ovu se operu veže motiv sudbine, koji se provlači kroz čitavo djelo, kao lajtmotiv. Po nekima je Moć sudbine najcjelovitije Verdijevo ostvarenje
U velikoj dvorani ukrašenoj damastom odigrava se prvi čin. Leonora Vargas čeka svog ljubavnika don Alvara kako bi pobjegli iz grada. Njezin otac vrijeđa Alvara, na što ovaj podiže pištolj. Alvaro se ipak smiruje i spušta pištolj, koji je slučajno opalio i usmrtio oca. Sad moraju pobjeći, ali se razdvajaju. Nakon brojnih peripetija i bježanja Leonora, njezin brat i Alvaro umiru, a prema drugoj verziji Alvaro jedini preživi tragediju. Do promjene je došlo jer je u prvoj verziji bilo naprosto previše mrtvih na kraju.
Za ovu operu postoji praznovjerje da je ukleta. Dogodilo se nekoliko nesretnih slučajeva. Primjerice, u Metropolitanskoj operi je 1960. bariton Leonard Warren srušio tijekom izvedbe i umro. Navodno je zbog toga Luciano Pavarotti izbjegavao nastupiti u Moći sudbine.
Piše: Marsela Alić
