Muslimanski mula Saidullah, kojem su izgleda pripisivali mistične moći, proglasio je džihad protiv britanskih kolonizatora. U takvu uzavrelu atmosferu na granici imperija došao je mladi Winston Churchill kao poručnik britanske vojske.
Dana 2. kolovoza 1897. godine završila se na području današnjeg sjevernog Pakistana zanimljiva epizoda iz ratne povijesti u kojoj je osobno sudjelovao i mladi 22-godišnji Winston Churchill, kasniji britanski premijer. Churchillov je život bio ispunjen avanturama, a ovo je bio prvi put da se našao u borbi protiv neprijatelja (vatreno krštenje doživio je već dvije godine ranije na Kubi, ali samo kao promatrač u Kubanskom ratu za nezavisnost).
Sukob koji je završio na današnji dan u Pakistanu događao se na najsjevernijem dijelu tadašnjeg britanskog kolonijalnog imperija u Indiji. Mnogima je poznato da je britanska Indija obuhvaćala i današnji Pakistan, a da je na sjeveru dopirala gotovo do Ruskog Carstva, moćne konkurentske sile. Da bi spriječili eventualno rusko širenje u smjeru Indije, Britanci su željeli Afganistan organizirati kao svojevrsno neutralno područje tj. tampon-zonu. Stoga su povukli graničnu liniju između britanskog kolonijalnog imperija u Indiji i Afganistana – tzv. Durandovu liniju (danas ona predstavlja granicu Afganistana i Pakistana). Svoju stranu te granice Britanci su, dakako, štitili vojnim snagama, a ta je granica bila zapravo i prva predstraža koja je trebala štititi cijelu britansku Indiju.
Međutim, afganistanskom plemenskom stanovništvu nije se sviđala ta granica, kao ni britanska vojna prisutnost na njihovom plemenskom teritoriju. Zbog toga je to granično područje bilo u stanju ratne napetosti. I doista, 1897. godine pripadnici afganistanskog naroda Paštunaca (Patanaca) digli su ustanak protiv Britanaca. Patancima spomenimo da su oni mnogo kasnije činili i najveći dio talibana.
U takvu uzavrelu atmosferu na granici imperija došao je mladi Winston Churchill kao poručnik britanske vojske. Bio je pripadnik husarskih postrojbi, koje su bile općepoznate po svojim kicoškim uniformama mađarskog kroja (husarske jedinice preuzete su iz mađarske tradicije lake konjice). Dapače, od svih jedinica u tadašnjim svjetskom vojskama, husari su bili možda najekstravagantnije ukrašeni, s tipičnim gajtanima na uniformama.
Sukobi su izbili kod Malakanda, kad su Patanci napali britansku vojsku stacioniranu na tom području. Došlo je do nekih doista krvavih epizoda, u kojima je sudjelovao i Churchill. Primjerice, jednom prilikom Patanci su napali njegovu jedinicu nadmoćnim snagama, te se ona morala povlačiti. Jednog ranjenog britanskog časnika morala su nositi četvorica, no napad Patanaca bio je tako jak, da su tog časnika morali ostaviti na putu. Churchill je svojim očima vidio kako ga Patanci ubijaju.
Sve u svemu, stvar se razvijala loše za Britance. Zanimljivo je da je vođa Patanaca bio muslimanski mula Saidullah, kojem su izgleda pripisivali mistične moći (Britanci su mu dali nadimak Veliki fakir). On je proglasio džihad protiv britanskih kolonizatora, a tko zna kako bi se stvar završila da u pomoć britanskim lokalnim snagama nije došlo pojačanje koje je vodio britanski general sir Bindon Blood. Na današnji dan Malakand je spašen od muslimanske opsade.
