Na današnji dan

Katolički svetac koji je ubijen na otoku u Tihom oceanu – 1803.

Sv. Petar Chanel uspio je za kršćanstvo pridobiti i pokrstiti neke stanovnike otoka Futune u Tihom oceanu. Ubio ga je jedan ratnik tamošnjeg kralja (poglavice) tako da je sv. Petar Chanel umro mučeničkom smrću.

Dana 12. srpnja 1803. godine rođen je sv. Petar Chanel, katolički svetac koji je djelovao na području Tihog oceana. Naime, on je iz rodne Francuske otputovao sve do otoka Futune, smještenog nekoliko stotina kilometara od Fidžija. Futuna se nalazi u blizini datumske granice, što znači da je gotovo na suprotnoj strani svijeta od Francuske.

Sv. Petar Chanel rođen je u nekadašnjoj francuskoj pokrajini Bresse, na širem povijesnom području Burgundije. Za svećenika je sv. Petar Chanel zaređen 1827. godine. Premda je želio postati misionarom, isprva je tri godine bio svećenik u jednoj francuskoj župi blizu granice sa Švicarskom. U dobi od 28 godina pridružio se maristima, katoličkom crkvenom redu posvećenom Blaženoj Djevici Mariji. Tom je redu osobito bila povjerena misionarska djelatnost.

Godine 1836. isplovio je sv. Petar Chanel s braćom maristima i biskupom Jeanom Baptisteom Pompallierom (prvi biskup grada Aucklanda na Novom Zelandu). Zaobišli su s juga Južnu Ameriku i doplovili do polinezijskih otoka u Tihom oceanu. Prošavši Tahiti doplovio je sv. Petar Chanel do otoka Futune. Tamo je isprva bio dobro primljen od strane lokalnog kralja (poglavice). Uspio je navodno naučiti tamošnji jezik.

Sv. Petar Chanel uspio je za kršćanstvo pridobiti i pokrstiti neke stanovnike otoka Futune. Izgleda da je lokalni kralj nastupio protiv njega kad je kraljev sin želio primiti krštenje. Sv. Petar Chanel ubijen je od strane jednog kraljevog ratnika.


Kasnije se većina stanovnika otoka Futune preobratila na katoličanstvo, uključujući i spomenutog ratnika. Sv. Petar Chanel, koji je umro kao mučenik, proglašen je blaženikom Katoličke crkve 1889. godine, u doba pape Leona XIII., a kanoniziran je 1954. godine, u doba pape časnog sluge Božjeg Pija XII.

Komentari