Iako je u Istri stoljećima prevladavao hrvatski nacionalni element sve do kraja Drugog svjetskog rata nije bila priključena, u političkom smislu, svojoj zemlji matici, tj. Hrvatskoj. Dugi niz godina na poluotoku se provodila prisilna talijanizacija hrvatskog (ali i slovenskog) stanovništva protiv koje su se buđenjem nacionalne svijesti u 19. stoljeću prvi pobunili intelektualci. Sredinom spomenutog stoljeća razbuktava se hrvatski narodni preporod u Istri i na kvarnerskim otocima, a kako im je političko djelovanje bilo ograničeno preporoditelji djeluju na kulturnom planu.
Tako 27. prosinca 1866. godine osnivaju Kastavsku čitalnicu, prvu hrvatsku čitaonicu na području Istre, koja je služila kao sastajalište inteligencije i malog građanstva. Objedinjujući kulturno-prosvjetnu i političku djelatnost, Čitalnica je odigrala bitnu ulogu u društveno-političkom životu Kastavštine i Istre. Njeni istaknuti predstavnici i članovi bili su: Vjekoslav Vlah (prvi predsjednik), Antun Rubeša (tajnik), Ernest Jelušić (blagajnik), dr. Fran Bachmann, Andrija Marotti, predstavnici Istarskog trolista – Matko Laginja, Matko Mandić, Vjekoslav Spinčić…
Osobe okupljene oko Čitalnice ključne su i za organiziranje Prvoga Tabora Hrvata Istre i kvarnerskih otoka koji je po geslom Složimo se organiziran u svibnju 1871. godine u u Rubešima podno Kastva. Na tom su skupu izraženi zahtjevi za većim nacionalnim, gospodarskim i kulturno-prosvjetnim pravima hrvatkog stanovništva na spomenutim područjima.
Spomenut ćemo da su nakon Kastavske čitalnice osnovane Čitaonica u Velom Lošinju (1867.), Čitaonica u Puli (1869.) te zatim i u nizu drugih istarskih mjesta.
piše: Dražen Krajcar
