U trenutku bratove neočekivane smrti vladao je Karlo VI. Habsburški iz Barcelone, no ubrzo se pojavila potreba za njegovim povratkom u rodni Beč, jer je bio posljednji živući muški pripadnik dinastije Habsburg.
Dana 17. travnja 1711. godine Karlo VI. Habsburški postao je hrvatsko-ugarskim kraljem i vladarom cjelokupne Habsburške Monarhije. Dogodilo se to po smrti njegovog starijeg brata Josipa I., koji je neočekivano preminuo u Beču tijekom epidemije velikih boginja (variole) u dobi od samo 32 godine. U trenutku bratove smrti nalazio se Karlo VI. u Španjolskoj, nad kojom je nominalno vladao još od 1700. godine. Naime, nakon što je te godine izumrla španjolska grana Habsburgovaca, Karlo se proglasio novim španjolskim kraljem, kao pripadnik njima srodne austrijske grane, protivno oporuci posljednjeg španjolskog Habsburgovca Karla II. koji je prijestolje ostavio unuku francuskog kralja.
Francuski kralj Luj XIV. nije to prihvatio, nego je španjolskim kraljem proglasio svog unuka Filipa. Zbog tog je sukoba izbio Rat za španjolsko naslijeđe, koji je godinama bjesnio u Europi i ostatku svijeta.Karlo VI. Habsburški uspio je zavladati u Barceloni, a jedno je vrijeme proširio svoju vlast i na Madrid, no nad cijelom Španjolskom nikada nije stekao vlast.
U trenutku bratove neočekivane smrti vladao je Karlo iz Barcelone, no ubrzo se pojavila potreba za njegovim povratkom u rodni Beč. Naime, Karlo je bio posljednji živući muški pripadnik dinastije Habsburg i morao je preuzeti vlast nad Austrijom, Češkom, Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom, kao i nad ostalim habsburškim posjedima. I doista, u rujnu 1711. godine otputovao je iz Španjolske prema Srednjoj Europi. Ubrzo je izabran i za novog cara Svetog Rimskog Carstva, a upravljanje nad španjolskim posjedima prepustio je svojoj supruzi Elizabeti Kristini. Ali kako je nakon Karlova krunjena za cara postojala realna opasnost da prevelika moć ostane u rukama jednog vladara dojučerašnji Karlovi saveznici, prije svega Britanci, okrenuli su se protiv njega.
Na kraju je sve riješno sporazumima u Utrechtu (1713.) i Rastati (1714.) kojim je Filipu priznata španjolska uz uvjet da se odrekne prava na francusko prijestolje. Habsburgovci su, pak, dobili najveći dio španjolskih teritorija u Italiji i Nizozemskoj. Ovim mirovnim ugovorima određene su granice u Zapadnoj Europi i uspostavljena je ravnoteža između Habsburga i Bourbona.
piše: Dražen Krajcar
