Grof Ivan III. Drašković postao je ugarskim palatinom, kao jedini hrvatski velikaš koji se uspeo na tu funkciju, 25. rujna 1646. godine. Status palatina bio je u Ugarskoj otprilike analogan statusu bana u Hrvatskoj, tj. odgovarao je najvišoj funkciji u kraljevstvu. Obitelj Drašković ubrajala se među najbogatije velikaške obitelji u Hrvatskoj, a posjedovala je čitav niz dvoraca i vlastelinstava. Primjerice, među poznatijim dvorcima obitelji Drašković bili su Trakošćan, Klenovnik, Brezovica, Veliki Bukovec i Bisag. Titulu baruna dobili su Draškovići 1569. godine, a još višu, grofovsku titulu, dodijelio im je car Ferdinand II. zbog zasluga u borbi protiv Osmanlija 1631. godine.
Grof Ivan III. bio je od 1640. do 1646. godine hrvatski ban, a istu je funkciju imao i njegov otac Ivan II. Drašković. Kao ban borio se u više navrata protiv snaga Osmanskog Carstva (obrana je tradicionalno bilo povjerena banovima kao najvišim vojnim zapovjednicima u Hrvatskom Kraljevstvu), a posebnu pažnju posvetio je utvrđivanju i popravku gradova i utvrda.
Osim toga, Ivan III. suprotstavljao se i pokušajima habsburških vojnih zapovjednika da steknu veći utjecaj u Hrvatskoj i time smanje njenu autonomiju. Zbog spomenutih napora bana Ivana III. Draškovića suvremenici su nazivali braniteljem Hrvatske (lat. defensor Croatiae). Preminuo je kao palatin 1648. godine u gradu Óváru, na području današnje Slovačke. Pokopan je uz velike počasti u katedrali Svetog Martina u Požunu, mjestu gdje su u to doba okrunjivani ugarski kraljevi, a sahranjivani brojni visoki državni dužnosnici.
piše: Dražen Krajcar
