James Clark Ross, znameniti polarni istraživač koji je kasnije putovao i do Antarktike, imao je u trenutku dosezanja Sjevernog magnetskog pola 31 godinu.
Dana 1. lipnja 1831. godine dosegla je britanska ekspedicija pod vodstvom Jamesa Clarka Rossa Sjeverni magnetski pol Zemlje. Taj pol, koji se s vremenom pomiče po različitim točkama Zemljine površine, nalazio se spomenute godine na području Poluotoka Boothije (eng. Boothia Peninsula) na krajnjem sjeveru Kanade. Taj se poluotok nalazi sjeverno od Hudsonovog zaljeva i nedaleko od Baffinovog otoka, najvećeg kanadskog otoka. Zanimljivo je da sjeverni vrh Poluotoka Boothije predstavlja ujedno i najsjeverniju točku cjelokupnog kontinentalnog dijela Kanade. Premda se radilo o dalekoj sjevernoj lokaciji, ipak se Sjeverni magnetski pol Zemlje u to vrijeme nalazio mnogo južnije od Sjevernog geografskog pola. Udaljenost između njih iznosila je čak oko 2.200 kilometara, tako da je Sjeverni magnetski pol bilo znatno lakše doseći europskim istraživačima. Napomenimo, na Sjevernom i Južnom magnetskom polu igla kompasa teoretski bi, kad bi se mogla pomicati u trima dimenzijama, trebala pokazivati vertikalno prema dolje.
James Clark Ross, znameniti polarni istraživač koji je kasnije putovao i do Antarktike, imao je u trenutku dosezanja Sjevernog magnetskog pola 31 godinu. Premda je on osobno predvodio ekspediciju do tog pola, vrhovni vođa cjelokupnog britanskog tima, čiji je ekspedicija bila dio, u to je vrijeme bio njegov stric John Ross, admiral britanske Kraljevske mornarice. Europljani nakon Jamesa Clarka Rossa više nisu dolazili do Sjevernog magnetskog pola sve do 1903. godine (čak 72 godine kasnije). Tada ga je dosegao Roald Amundsen, no na nešto drugačijoj geografskoj lokaciji, jer se pol u međuvremenu bio pomaknuo. Takvo se pomicanje nastavilo i u idućim godinama, tako da se danas Sjeverni magnetski pol nalazi stotinama kilometara sjevernije od mjesta na kojem je bio 1831. godine.
