Dana 11. svibnja 1998. Indija je po vlastitim navodima izvršila testiranje svoje dotad najjače nuklearne bombe. Radilo se navodno o bombi termonuklearnog tipa, što znači da se energija oslobađala i na principu atomske fuzije (spajanja atomskih jezgri). Takve su bombe, kao što je poznato, znatno jače od običnih fisijskih bombi u kojima se energija oslobađa samo pomoću cijepanja atoma (nuklearne fisije).
Termonuklearne bombe redovito iskorištavaju fisijsku atomsku bombu kao svoj prvi stupanj (svojevrsni upaljač). Kad klasična fizijska nuklearna reakcija oslobodi dovoljno visoku temperaturu, može doći do fuzije lakih elemenata smještenih u sloju oko jezgre, tj. u drugom stupnju bombe. Fuzija proizvede višestruko jaču eksploziju, teoretski i 1.000 puta snažniju nego što bi je dala sama fisijska jezgra.
Indija je tu bombu testirala, dakako, u najpustijem dijelu svog teritorija. Riječ je o poznatoj pustinji Thar, nedaleko od indijsko-pakistanske granice. Točno mjesto na kojem je izvršen test zove se Testno područje Pokhran i nalazi se u srcu pustinje Thar, oko 80 kilometara od granice s Pakistanom.
Zanimljivo je da su tu prvu termonuklearnu bombu Indijci nazvali Shakti I. Riječ shakti na sanskrtu znači moć, sila ili energija, i to ne bilo kakva, nego osobita kreativna energija ženskog tipa. Snaga eksplozije bombe Shakti I bila je između 45 i 58 kilotona, što je višestruko snažnije od bombe bačene na Hirošimu.
