Na današnji dan

Fridrik II. dobio Jeruzalem u jedinom križarskom ratu bez prolivene krvi (1228.)

Jedan od najneobičnijih križarskih vojni svakako je bio Šesti križarski rat (1228. – 1229.) tijekom kojeg je car Fridrik II. Hohenštaufovac mirnim putem dobio sveti grad Jeruzalem. Rezultat je to ugovora Fridrika II. i egipatskog sultana al-Kamila sklopljenog 18. veljače 1229. godine. Usto je dogovoreno desetogodišnje primirje. Fridrik je uzeo naslov kralja Jeruzalema (već je nosio titule cara Svetog Rimskog Carstva, kralja Njemačke i kralja Sicilije) te Jeruzalemskom kraljevstvu (tada sa sjedištem u Akri) priopojio i Nazaret, Sidon, Jaffu i Betlehem. Muslimani su, pak, zadržali kontrolu nad Brdom hrama, džamijom Al-Aksa i Kupolom na stijeni. Židovima je ponovo bilo zabranjeno živjeti u Jeruzalemu.

Zanimljiv je i način kako je Fridrik uopće krenuo u križarski rat. Naime, 1220. papa Honorije III. okrunio ga je za cara, a Fridrik je obećao da će se pridružiti Petom križarskom ratu (1213. – 1221.). Ipak, budući da je bio primoran učvrstiti svoju poziciju u Njemačkoj i Italiji, Fridrik je u Svetu Zemlju poslao samo vojsku dok je on ostao u Europi zbog čega dolazi u sukob s papom. Kada je 1227. papa postao Grgur IX., Fridrik odlučuje održati obećanje te s velikom vojskom isplovljava iz Brindizija prema Akri. Međutim, putem je izbila epidemija i car je prisiljen na povratak u Italiju. Grgur je optužio Fridrika da je izmislio epidemiju te ga ekskomunicirao zbog neispunjavanja križarskog zavjeta. U biti to je bio samo izgovor, budući da je Fridrik godinama pokušavao učvrstiti carsku moć u Italiji na račun papinstva. Potom mu oduzima Siciliju i južnu Italiju i okreće cijelu Europu protiv njega. Fridrik je pokušao pregovarati s papom, ali bez uspjeha.

Na kraju car odlučuje ignorirati papu te unatoč izopćenju plovi prema Akri pokrenuvši Šesti križarski rat. Usput je stao na Cipru (koji je tada bio carski feud) i učvršćuje svoju vlast te u rujnu 1228. stiže u Akru gdje nailazi na probleme. Naime, većina tamošnjeg plemstva, svećenstva i viteških redova (teutonci, templari i ivanovci) odbija mu se pridružiti u pohodu na Jeruzalem zbog papinog izopćenja.

Uvidjevši da nema dovoljno vojske za ozbiljnije ratovanje, a kamoli zauzimanje Jeruzalema, Fridrik se odlučuje na diplomaciju. Sa sultanom al-Kamilom car je odmah našao zajednički jezik (kasnije su se i redovno dopisivali). Fridrik je sultanu objasnio da su njegove zemlje u Europi u velikoj opasnosti te da mu samo veliki uspjeh u Svetoj zemlji može pomoći, a za to nema dovoljno vojske. S druge strane al-Kamil je priznao da je i on u problemima zbog ustanka pobunjenika u Siriji i Mezopotamiji. Zatim je sultan razglasio kako križarska vojska donosi veliku opasnost i da mora započeti sa pregovorima. Ugovor između ova dva velika vladara potpisan je u Jaffi.

Fridrik je u ožujku 1229. u Svetom gradu okrunjen za kralja Jeruzalema, a u svibnju napušta Svetu zemlju u koju se više nije vraćao.


Ovaj uspjeh donio je Fridriku II. veliki prestiž i ugled u Europi. Bio je to konačno uspješan pohod nakon neuspjeha Četvrtog i Petog križarskog rata. Međutim, papa nije bio zadovoljan jer je Fridrik u križarski rat išao bez podrške Crkve, a bio je u to doba i ekskomuniciran. Također Crkva je bila nezadovoljna što je muslimanima dozvoljena kontrola nad njihovim svetim mjestima. Papa je ekskomunikaciju s cara povukao tek 1231. godine. Što se tiče Jeruzalema, muslimani su ga ponovo zauzeli 1244. u doba kada je Fridrik diljem Italije ponovo, ovaj puta vojno, ratovao protiv pape.

Ostaje činjenica da je Šesti križarski rat jedini u kojem nije prolivena krv i kao takav zaslužuje posebno mjesto u srednjovjekovnoj povijesti.

Piše: Dražen Krajcar

Komentari