Endre Ady bio je mađarski pjesnik i pripadnik sitnog plemstva. Rodio se na današnji dan 1877. u mjestu koje se danas naziva Adyfalva i nalazi se u Rumunjskoj. Radio je najprije kao novinar u malom gradiću, gdje se zaljubio u udanu ženu. Njegova inspiracija zvala se Adél Brül i s njom je otputovao u Pariz. Ondje je upoznao nova strujanja i otrgnuo se iz malograđanstva. Pariz ga je potpuno očarao, što se vidi u zaokretu u njegovim pjesmama. Na njega su najviše utjecali francuski simbolisti te Baudelaire i Verlaine.
Vratio se u domovinu i napisao preko 500 članaka za budimpeštanske novine i mnogo pjesama. Politički stavovi odgovarali su socijalnom radikalizmu. Postao je član radikalne skupine Dvadeseto stoljeće. Nastojao je svojim pjesmama ukazati na društvenopolitičke probleme. Ady je živio u posljednjim desetljećima Austro-Ugarske Monarhije, kad je nesposobnost države da se nosi s modernim problemima u društvu postala više nego očita. Stoga su često Adyjevi motivi patnja i smrt.
Njegove zbirke pjesama Nove pjesme te Krv i zlato postigle su velik uspjeh, ali morao je napustiti posao novinara i otišao je ponovno u Pariz. Do kraja života pisao je časopis Zapad te je postao jedan od izdavača. U Mađarskoj je potom pokrenuo književni krug Jutro i prekinuo s Adélom. Oženio se za 15 godina mlađu Bertu Bonczu. Ona se također pojavljuje u Adyjevim pjesmama. Ady Endre doživljavao je kritike i napade zbog političkih stavova i nekoliko erotičnih pjesama. Osim toga, sve je manje radio zbog bolesti (obolio je od sifilisa). Ipak je zadnjim snagama digao glas protiv mađarskog nacionalizma u Prvom svjetskom ratu. O pogibiji i ratnim razaranjima progovorio je u posljednjoj knjizi Na čelu povorke mrtvih.
Ady Endre i danas se smatra klasikom mađarske moderne te utemeljiteljem novog književnog jezika 20. stoljeća. Napisao je 12 zbirki pjesama te se smatra jednim od velikana svjetske moderne. Treba spomenuti i to da je prilično utjecao na Miroslava Krležu, koji je Adyja predstavio hrvatskoj javnosti u Knjizi eseja te prevodio njegove pjesme.
Piše: Marsela Alić
