Đuro je bio mlađi brat bana Josipa Jelačića koji je u to vrijeme već bio pokojan. Upravo kao i Josip, Đuro je također imao uspješnu vojničku karijeru i unaprijeđivan je u činove generala, a napokon i podmaršala (Feldmarschall-Leutnant). Borio se u talijanskim ratovima 1848. do 1849. i 1854. do 1855., a sudjelovao je i u malopoznatoj kaznenoj ekspediciji u Siriju (protiv Osmanskog Carstva) pod nadvojvodom Fridrikom 1839. i 1840. godine. Posebno se istaknuo u jurišu na Bresciju, bitki kod Novare i opsadi Venecije, za što je i odlikovan Vojničkim križem za zasluge s ratnim uresom.
Nakon smrti Josipa Jelačića novim je hrvatskim banom postao Josip Šokčević. On je imenovao Đuru Jelačića potkapetanom Kraljevstva. Imenovanje te osobe bilo je bansko pravo, jer je ban ujedno bio kapetan Kraljevstva (u tom smislu riječ kapetan nije čin nego označava vrhovnog zapovjednika vojske).
Đuro Jelačić održao je nastupni govor u naglašeno domoljubnom tonu. Zbog toga je ubrzo umirovljen. Dakle, taj je govor doveo do kraja njegove vojne karijere. Grof Đuro poživio je još čak 40 godina. Posjedovao je dvorac Novi dvori pokraj Zaprešića, koji je naslijedio od brata Josipa. Pokopan je, kao i brat, u grobnici obitelji Jelačić pokraj tog dvorca.
