Hrvatski arhitekt Ivo Vitić projektirao je neka od najvažnijih djela hrvatske poslijeratne moderne. Bio je cijenjeni arhitekt snažne osobnosti za kojeg svi kažu da je znao uživati u životu.
Ivo Vitić rođen je 21. veljače 1917. u Šibeniku. Krenuo je u šibensku gimnaziju, ali je izbačen zbog sukoba s nastavnikom. Upisao je Tehnički fakultet u Zagrebu i odmah se istaknuo svojim radom i talentom. Kao student zarađivao je crtajući za20th Century Fox. Godine 1951. osnovao je Arhitektonski ured Vitić, koji je ostao poznat pod imenomAB 17 i bio je gotovo privatni arhitektonski biro, što je tada bilo gotovo nemoguće.
U Zagrebu je projektirao nekoliko obiteljskih vila, nezaboravni Pionirski grad, poznatu Kockicu koja zapravo nije dovršena jer je Vitić zamislio i kongresnu dvoranu. Ta se zgrada smatra vrhuncem njegova stvaralaštva. Bio je jedina osoba koja je u Kockicu smjela ulaziti bez sigurnosne provjere. U Zagrebu je i impresivni neboder kojeg svi nazivaju Vitićevim ili Šarenim neboderom. Zgrada klizališta na Zagrebačkom velesajmu također je njegov projekt. Vitić je u tom paviljonu zamislio kupolu koja propušta svjetlost, ali nitko u tadašnjoj Jugoslaviji nije znao to odraditi. Prvotnu ideju zamijenio je visećom betonskom konstrukcijom, kakvih je svijetu bilo tek nekoliko.
Zanimljivo je da je njegov neboder Auto-Makedonije u Skoplju ostao neoštećen u strašnom potresu 1963. u kojem je uništeno više od 70% zgrada. Najvažniji projekt u Šibeniku bio je Dom JNA u kojem je danas smještena knjižnica Juraj Šižgorić.
Vitić je privatno vodio vrlo zanimljiv život. Po nekoliko mjeseci provodio bi na jedrilicama, često je organizirao zabave, vozio je automobile kakve u ovom dijelu svijeta nije imao nitko. Bio je športaš, bavio se plivanjem i ronjenjem. Bio je energičan, atraktivan, suvremen, šarmantan i talentiran za mnogo stvari. Zanimljivo je da si je dao truda i naučio hrvatski standardni jezik, pa nije govorio na dijalektu. Da je slučajno živio u kojoj drugoj zemlji o njemu bi se zasigurno snimali filmovi.U Hrvatskoj se njegovo ime, nažalost, spominje u kontekstu oronulih pročelja i arhitektonskih elemenata koji padaju po prolaznicima.
Piše: M.A.