Sam spomen lobotomije danas kod većine izaziva jezu i užas, s tim da kada se ova metoda tek pojavila bila je brzo objeručke prihvaćena. Ona je, kada se sve zbroji, nanijela puno više štete nego koristi, ali je još uvijek dozvoljena u nekim dijelovima svijeta, premda se na sreću danas rijetko primjenjuje. Zanima li vas razvoj ove metode, kao i sam način njezine primjene te posljedice, zavirite u naš današnji članak.
Prva primjena metode u lisabonskoj bolnici
Portugalski neurolog Egas Moniz je začetnik metode rješavanja metanih problema kirurškim putem. On je vjerovao da se brojni problemi u ponašanju, osobito oni najteži, mogu riješiti jednostavnim prekidanjem veze između frontalnog režnja mozga i njegova ostatka, posebice talamusa. Smatrao je da bi ovaj prekid veze s talamusom odgovornim za emocije, smanjio neželjeno ponašanje poput agresije i teške depresije. Svoje je prve eksperimente Moniz provodio u lisabonskoj bolnici 1935. godine. Njegova je metoda bila vrlo rudimentarna pa je tako prvo izbušio lubanju, a zatim u prednji dio mozga ubrizgao čisti alkohol kako bi uništio živce koji povezuju ovaj dio mozga s ostatkom moždane strukture. Iako su pacijenti bili nakon toga u ne baš najboljem stanju, odlučio je dalje razvijati ovaj postupak. Zatim je izmijenio pristup te je počeo bušiti dvije rupice u lubanji s obje strane čela i rezati vezivno tkivo oko frontalnih režnjeva. Za svoj je inovativni postupak kasnije dobio i Nobelovu nagradu. No neki od njegovih pacijenata očito nisu bili zadovoljni njegovim metodama liječenja te je 1939. više puta ustrijeljen od strane jednog pacijenta zbog čega je završio u invalidskim kolicima, a godine 1955. je umro od unutrašnjeg krvarenja.
Nova inačica metode u SAD-u – opisana kao jezivo bolno iskustvo
Vrlo brzo je ovaj izum usavršio njegov kolega američki neurolog Walter Jackson Freeman. Freeman je zajedno sa svojim mlađim asistentom Jamesom Wattsom izveo prvu prefrontalnu lobotomiju u Sjedinjenim Državama. Pacijent koji je podvrgnut ovoj operaciji je patio od tjeskobe, nesanice i depresije. U tom zahvatu je bušio rupu na čelu dok je u tzv. transorbitalnoj lobotomiji instrumentom poput šiljka za led ulazio kroz očnu duplju u mozak i potom bi kirurškim čekićem dovršio stvar Pacijenti koji su bili dovoljno dobro poslije ovog zahvata su ovu metodu opisali kao jezivo bolno iskustvo.
Moć medija
Ova metoda je trebala riješiti i problem prenatrpanih psihijatrijskih ustanova. Dok je Freeman ustrajao u svom pohodu da lobotomiju učini standardnom metodom u liječenju mentalnih bolesti, oslonio se i na moć medija u njezinom širenju i prihvaćanju. On je svoju metodu toliko usavršio da je čitav zahvat na kraju trajao malo više od 10 minuta. Glavne publikacije diljem Sjedinjenih Država su hvalile lobotomiju kao operaciju, kojom se ne oštećuje mozak, već se iz njega samo uklanja ono što se treba ukloniti. Fotografije iz raznih časopisa i novina davale su slike pacijenata prije i poslije zahvata, i uglavnom su te slike bile toliko različite da su ljudi doista mislili da je riječ o spasonosnoj metodi. I dok su na prvoj fotografiji pacijenti fotografirani prije zahvata u lošem izdanju, na drugoj su bili dotjerani i djelovali kao savršeno funkcionalne osobe.
Bored Panda.
Malo je ljudi shvaćalo da su ljudi na fotkama lažirani i da su najčešće bili emocionalno prazni te su imali probleme sa svakodnevnim funkcioniranjem jer su zaboravljali jesti, vršiti nuždu i slično. U osnovi kod nekih pacijenata se stanje uistinu poboljšalo, kod nekih pogoršalo, ali se kod većine nije promijenilo, a ako i je onda je to bilo na kratko vrijeme da bi se potom ponovno vratilo na staro. Freeman je prenaglašavao pozitivne učinke, a zanemarivao one negativne. Oko 15 posto pacijenata nije uopće preživjelo postupak, a samo je njih 33 posto tvrdilo da im se stanje poboljšalo. Jedna od najpoznatijih žrtava ovog postupka bila je Rosemary Kennedy, mlađa sestra bivšeg američkog predsjednika Johna F. Kennedyja koja je imala lobotomiju 1941. godine. Nakon nje više nije mogla samostalno govoriti niti hodati te je završila trajno u jednoj od institucija na skrbi.
Pad popularnosti lobotomije od 50-ih 20. stoljeća
Ovaj se zahvat najviše primjenjivao od kraja 30-ih do sredine 50-ih godina prošlog stoljeća, a kada je u Sjedinjenim Državama lobotomiji podvrgnuto više desetaka tisuća osoba. Od 50-ih prošlog stoljeća bile su već vidljive nuspojave ovog postupka te se lobotomija počela rjeđe primjenjivati. Tome je pripomogla i činjenica da su se bolnice počele rasterećivati i uz pomoć antipsihotika i antidepresiva, koji su postajali sve dostupniji. Sovjetski Savez je zabranio ovaj postupak ustvrdivši da je nehuman još u 50-im godinama prošlog stoljeća. Definirali su ga kao “postupak koji mentalno bolesne (ovo je pristojna varijanta izraza kojeg su oni upotrijebili) pretvara u idiote”.
Zapravo namjere ovih inovatora nisu bile loše jer najteži pacijenti nisu imali pred sobom nikakvu budućnosti. Lobotomije su trebale ovim ljudima dati šansu za život izvan institucija, no u tom su smislu liječnici koji su ih provodili bili subjektivni pa nisu uočili da svojim postupcima dodatno pogoršavaju njihove ionako teške živote.
Piše: Sonja Kirchhoffer
