“Zubari” u akciji: Kliještima po bojištima i grobljima vadili zube mrtvacima!

Ljudi su tijekom 18. i 19. st. nosili proteze, naravno, one nisu bile dostupne svim slojevima već samo gospodi iz visokog društva. Ukoliko ste bili “sretni” da ste si tako nešto mogli platiti sa takvim ste zubima teško govorili i jeli. Zubi bi vam uz to brzo propali pa bi se iz vaših usta širio neugodan zadah, zbog čega bi se okolina oko vas vjerojatno sklanjala na prikladnu udaljenost.

Zubi mrtvih vojnika

Tijekom 18. i dijela 19. st. umjetni zubi su se izrađivali od zuba mrtvaca. Nakon bitke kod Waterloo 1815., koja je u povijesti ostala zapamćena kao prava klaonica, u kojoj su poginuli deseci tisuća ljudi, organizirane bande su krenule prema poprištu bitke obilazeći leševe i vadeći im zube. S obzirom na broj poginulih možemo samo zamisliti koliko su profit zgrnuli zubari, odnosno oni koji su se bavili tim poslom, a kojima bi poslije te zube prodavali. Od tih zuba zubari su izrađivali proteze za svoju imućnu klijentelu. Poslom zubara bavili su se ljudi raznih struka: zlatari, kemičari, vlasuljari i drugi.

Prvi zubi izrađivani od bjelokosti


Prije negoli su ljudi došli na unosnu ideju vađenja zuba iz mrtvih tijela umjetni su se zubi izrađivali od bjelokosti, no takvi su zubi brzo propadali. Uz to nisu djelovali baš najprirodnije. Ovakve su proteze bile izuzetno skupe i za izradu jedne bilo je potrebno čak šest tjedana. Zubi mrtvaca su se stavljali, također, na protezu od slonovače. Najmasovnije poznato vađenje zuba dogodilo se nakon, ranije spomenute, bitke kod Waterlooa koja je označila Napoleonov konačan poraz. U to vrijeme kao metoda sterilizacije koristila se samo kipuća voda pa ste mogli očekivati da ćete vrlo vjerojatno oboljeti od neke boleštine, poput sifilisa koji je u to vrijeme bio poprilično raširen. Zubi su se nakon vađenja čistili, strugali i bušili i postavljali na podlogu od slonovače.

Problematične proteze

Problem kod ovih proteza je bio što su bile teške te su otežavale govor i njegovo razumijevanje, a nisu omogućavale ni normalno žvakanje. Zbog toga pred kraj georgijanskog i kasnije u viktorijansko doba uveden običaj jedenja za gospodu s protezama u spavaćoj sobi, prije zajedničkog obroka, kako bi se izbjegle neugodnosti za stolom. Prvotni zubi bez cakline koja bi štitila zube su brzo propadali i za posljedicu su imali infekcije usne šupljine i smrdljivi dah. Možemo samo zamisliti koji se neugodan miris širio oko gospode s umjetnim zubima. Smatra se da su lepeze, između ostalog, imale svrhu da dame skriju svoje probleme sa zubima, napose da pokušaju na neki način otpuhati smrad koji je dopirao iz njihovih usta.

Prednosti zuba mrtvaca

Zubi mrtvaca postali su izuzetno popularni i vađeni su, naravno, ne samo iz usta mrtvih vojnika, već i ubijenih zatvorenika, mrtvaca na grobljima pa i životinja ukoliko nije bilo drugih žrtava na raspolaganju. Ovi su zubi postali izuzetno tražena roba zbog svoje dugotrajnosti i samog izgleda.

Pojava porculanskih zuba

Za patentiranje proteze s porculanskim zubima zaslužan je Claudius Ash, zlatar koji je započeo s njihovom izradom u 20-im i 30-im godinama 19. st. On je postavljao porculanske zube na zlatne ploče sa zlatnim oprugama i žicom, kako bi njihova upotreba omogućavala normalan razgovor i jelo. Tvrtka Ash&Sons postaje uspješna tvrtka koja je krenula s proizvodnjom umjetnih zuba. No, unatoč tome upotreba zuba mrtvih ljudi se nastavila, i ostala je u modi tijekom većeg dijela 19. st. Prevelika upotreba šećera povećala je potrebu za umjetnim zubima, što je dovelo do pojave sve većeg broja organiziranih bandi koje su otimale tijela. Takvi su se kradljivci kretali od tijela do tijela s kilještima u jednoj ruci i otvorenim ruksakom na boku, ostavljajući iza sebe izmrcvarena lica mrtvaca. Nisu svi zubi dolazili od mrtvaca bilo je i “dobrovoljaca”, osobito djece kojima su se vadili zube, a koji bi za tu mračnu rabotu dobivali nešto sitnog novca.

Stomatologija je danas unosan posao i ukoliko želite imati blistave zube morate duboko posegnuti u džep, naravno ukoliko je on dovoljno dubok za njihovo plaćanje. Neke se stvari ne mijenjaju pa tako kao i nekada blistav osmijeh je najčešće skup.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari