Vjera može biti izvor snage, utjehe i nade ali – ako je slijepa – i nezamislivih užasa. Ne govorimo ovdje samo o bacanju heretika na lomače, stopiranju znanstvenog napretka, osvajanju tuđih teritorija u ime ovoga ili onoga božanstva i sličnim “nestašlucima” religijskih institucija, već i o pojedinačnim slučajevima mozga ispranog doslovnim shvaćanjem svetih knjiga. Evo nekoliko primjera od kojih se diže kosa na glavi:
Majka iz pakla
Ne morate imati izražene majčinske instinkte da bi vam ime Andreje Yates (na slici!) potjeralo žmarce kralježnicom: u lipnju 2001. godine, ova medicinska sestra iz Houstona u kadi je utopila vlastito petero djece! Prije nego što poviknete “Monstrum!” ili “Zatući motikom!”, valja znati da je u pozadini ovoga jezivog zločina stajala zapaljiva smjesa vjerskog fanatizma i psihičkog poremećaja. Andrea je, naime, odgajana u strogoj katoličkoj obitelji, u kojoj su se “opačine” poput druženja s vršnjacima suprotna spola ili izostanka s nedjeljne mise kažnjavale klečanjem na kukuruzu. Da stvar bude gora, dijagnosticirana joj je čitava lepeza duševnih boljetica, od postporođajne depresije do paranoidne shizofrenije. Da joj sve koze nisu na broju, okolina je naslutila nakon što je na svijet donijela prvo dijete, sina Noaha Jacoba. Stalno je, naime, spominjala nekakvu sjenu koja lebdi nad mališanom, a tada su otprilike počele i snomorice iz kojih se budila vrišteći, oblivena ledenim znojem. Umjesto da joj potraži stručnu pomoć, suprug, također zadrti vjernik, zaključio je kako je prokreacija lijek za sve tegobe te joj je, u roku od sljedećih šest godina, napravio još četvero djece. Neko vrijeme, činilo se da je Andrea bolje, možda zato što više nije pričala o halucinacijama koje je proganjaju danju i noću. Nije bila. Nejasna predodžba da nešto nije u redu s njenom djecom s vremenom se iskristalizirala u fiks-ideju da je plodove njenih slabina opsjeo nečastivi glavom i kopitima. Čin najgorega zamislivog zločina, infanticida, u njenim je očima bio čin spasenja: vjerovala je kako će poštedjeti djecu paklenih muka ako im oduzme život odnosno otrgne ih iz Sotonina zagrljaja! Yates je prvotno osuđena na doživotnu robiju, da bi, nakon žalbe odvjetnika, novi dom pronašla u psihijatrijskoj ustanovi zatvorenog tipa.
Apage, Satanas!
Antwerp, usnuli australski gradić, u siječnju 1993. godine bio je pozornica jeziva zločina. Sve je počelo kad je Ralph Vollmer, čovjek čija se svakodnevica iscrpljivala u teškom radu i gorljivoj molitvi, primijetio da se njegova supruga Joan čudno ponaša. Dotad smjerna kućanica, kojoj je muževa riječ bila zapovijed, odjednom je počela preispitivati njegov autoritet, kao i onaj vjerskih knjiga. “Ponaša se kao bludnica!” požalio se Ralph kolegama vjerskim fanaticima. Ovi su, križajući se na osobito neugodnim dijelovima priče, potvrdili ispravnost Ralphove dijagnoze: evidentno je da je njegovu zakonitu opsjeo barem jedan demon. Kako bi vratio mir u kuću a dragu na njeno mjesto pokraj štednjaka, gospodin Vollmer angažirao je dvoje amaterskih egzorcista. Farmer David Klingner i kućanica Leanne Reichenbach pristali su, za adekvatnu novčanu nagradu, istjerati đavla i njegove sluge iz gospođe Vollmer. U tjedan dana, koliko je egzorcizam trajao, nesretnu ženu držali su na kruhu i vodi, rukama zavezanu za naslon stolice. Kako standardne metode – molitva i škropljenje svetom vodicom – nisu donosile rezultate, Leanne i David odlučili su potražiti pomoć iskusnijeg kolege Matthewa Nuskea, mladića koji se već susretao s visokorangiranim demonskim entitetima. Ovaj je zaključio da se sila nečista krije u Joaninoj maternici, te je nemoćnu ženu satima mlatio po donjem dijelu trbuha. Kad je ova prestala vrištati, zaključio je da je demona uspješno prognao u pakao. Njena šutnja je, međutim, značila nešto drugo: bila je mrtva. Obdukcija je kasnije pokazala da ju je, uslijed teških ozljeda, šoka i izgladnjivanja, izdalo srce. Nakon uhićenja, egzorcisti su tvrdili da nisu oni ubili Joan već je to učinio demon. Začudo, sudac nije “popušio” tu priču te su svi sudionici kobnog događaja dobili poduži odmor na državnim jaslama.
Živa oderana
Sudbina Grkinje Hipatije (oko 355. – 415.) mučan je primjer pobjede religijskog fanatizma nad slobodoumljem. Jedna od najobrazovanijih žena svoga vremena, bavila se matematikom i astronomijom – neki joj čak pripisuju izum astrolaba – da bi potom u rodnoj Aleksandriji otvorila vlastitu filozofsku školu. Premda je Hipatija živjela u vrijeme kad se žensko isticanje dočekivalo sa zazorom, suvremenici joj nisu osporavali ni znanje ni moralni autoritet. Filozofiju, dotad rezerviranu za zatvoreni krug najobrazovanijih, učinila je dostupnom širim skupinama, nerijetko držeći predavanja na ulici. Upravo golemi utjecaj koji je uživala bio je prva stepenica prema njezinu nelijepom kraju. Hipatijina popularnost s vremenom je postala trn u oku aleksandrijskih kršćana. Među njima se raširilo mišljenje da je upravo ona kriva za tešku zavadu između aleksandrijskog biskupa i rimskog prefekta, svoga bliskog prijatelja, a njeni neprijatelji su s lakoćom uvjerili neobrazovani puk da je riječ o vještici koja crnom magijom potiče razdor kako bi ovladala gradom. Jednog dana, bijesna rulja ju je izvukla iz kočije te odvukla u crkvu. Nesretnu ženu ondje su svukli do gola, kako bi je ponizili, a potom joj naživo oderali kožu krhotinama grnčarije i nazubljenim rubovima školjki. Iživljavanje se nastavilo i nakon što je ispustila posljednji bolni dah: njeno tijelo su raskomadali, pa dijelove povlačili ulicama do Kinarona, mjesta u blizini grada, gdje su ih spalili na lomači.
Piše: Lucija Kapural
