Mary Elizabeth Harriman provela je devetnaest godina u braku s Russellom Williamsom, odlikovanim pukovnikom kanadske vojske, ekološkim aktivistom, spretnim mehaničarom, strastvenim šahistom te, u slobodno vrijeme, sadističkim seksualnim predatorom. Kad je njen mužić u veljači 2010. godine uhićen zbog divljačkog silovanja desetaka mladih žena u njihovim domovima i ubojstva dviju od njih, bila je, kako je opetovano naglašavala, “u istinskom šoku”. “Zavarao je čitavu vojsku, pa kako ne bi i mene?” branila se od optužbi da je bila itekako upućena u njegove zločine, čiji je neizostavan dio bilo poziranje pred kamerom u donjem rublju svojih žrtava. Na taj način, smatraju psiholozi, dodatno je ponižavao sirotice koje su imale nesreću pasti mu u ruke, pokazujući apsolutnu moć nad njima.
Istražitelji nisu posumnjali u nju bez razloga. Kuća u kojoj je živjela s čovjekom kojeg je opisala kao “pažljivog, obazrivog, požrtvovnog i darežljivog muškarca” bila je prepuna dokaza njegovih zločina. Russell je, naime, pobožno skupljao novinske izreske o svojim žrtvama, pedantno ih sortirajući po datumima napada, a podrum mu je bio krcat seksualnim igračkama poput lisičina i bičeva te “trofejima”, nakitom i gaćicama ukradenim od žrtava. Kako je moguće, pitali su se detektivi, da Mary Elizabeth u devetnaest godina braka nije primijetila ove stvari? Ipak je riječ o devetnaest proljetnih čišćenja, devetnaest traženja ukrasa za bor, devetnaest pakiranja uoči odlaska na godišnji odmor… Njeno objašnjenje? Izjavila je kako joj nikad nije palo napamet zaviriti u neku od suprugovih kutija. “Po prirodi nisam znatiželjna, a njemu sam u potpunosti vjerovala. Zašto bih, pobogu, dirala njegove stvari?!” branila se. Da je bila znatiželjnija (ili iskrenija), možda bi spasila brojne silovane žene od cjeloživotne traume, a o ona dva izgubljena života da i ne govorimo…
Piše: Lucija Kapural
