Zacijelo ste čuli za Fritza Habera (1868. – 1934.), njemačkog kemičara koji je iznašao postupak sinteze amonijaka, elementa ključnog za izradu umjetnih gnojiva i eksploziva, za što je 1918. nagrađen Nobelovom nagradom. Ime njegove supruge Clare Immerwahr (1870. – 1915.), koja je u vrijeme kad je primao najprestižniju nagradu u svijetu znanosti već tri godine bila mrtva, možda do vaših ušiju nije došlo. Nikakvo čudo, ako znamo s kakvim se prezirom okolina odnosila prema ovoj genijalnoj znanstvenici, pacifistici i aktivistici za ženska prava.
Kći uglednog kemičara židovskog podrijetla, djetinjstvo je provela na farmi u okolici Brealsua, grada koji je tada bio u sastavu Prusije (današnji Wrocław u Poljskoj). Dok su njene sestre dane provodile igrajući se u idiličnoj okolici, znatiželjna djevojčica preferirala je polumrak očeva laboratorija, gdje je već kao sedmogodišnjakinja izvodila eksperimente. Jabuka nije pala daleko od stabla – i sama je upisala studij kemije na Sveučilištu u Breslau, gdje je doktorirala s najvišom ocjenom magna cum laude, obranivši disertaciju o topljivosti soli žive, bakra i olova. Time je postala prva doktorica kemije u njemačkoj povijesti, i to u vrijeme kad djevojke uglavnom nisu ni išle u školu. Godinu dana kasnije, stupa u brak s kolegom Franzom Haberom, uvjerena da je pronašla srodnu dušu i čovjeka koji će je podržavati u svemu. Bila je to, uskoro će shvatiti, vrlo loša procjena.
Sraz s društvenim očekivanjima bio je neminovan. U vrijeme kad se smatralo da je ženino mjesto u kući, na Clarine ambicije gledalo se s podsmijehom, a njena mogućnost provođenja znanstvenih istraživanja bila je ograničena. U rijetkim prilikama kad bi se usudila ući u laboratorij, nekolegijalni kolege počeli bi se smijuljiti, a bilo je i onih koji su je pokušavali prikazati ludom. Umjesto da sama ispisuje stranice u povijesti znanosti, njena karijera svela se na pomaganje suprugu: prevodila je njegove radove na engleski te usmjeravala njegova istraživanja lucidnim opaskama, za što nije dobila ni simboličko priznanje. Premda su udžbenik o termodinamici plinske reakcije praktički zajedno napisali, dobila je tek posvetu “mojoj tihoj suradnici”, što je više zvučalo kao šamar nego kao pohvala. Nakon što je na svijet donijela sina Hermanna, gospodin Haber oduzeo joj je i ono malo slobode koju je imala, smatrajući da su briga za dijete i kuhanje jedini poslovi za koje smije odvajati vrijeme.
Kao da život u suprugovoj sjeni nije bio dovoljno težak, stigao je novi udarac. U jeku Prvoga svjetskog rata, doznala je da njena gora polovica radi za njemačku vojsku, na razvoju kemijskog oružja – napose bojnih otrova. “Ovo je perverzija ideala znanosti”, napisala je u pismu rođakinji. Ne želeći dijeliti krevet s čovjekom kojeg nije dirala spoznaja da će njegov izum donijeti smrt stotinama tisuća ljudi, Clara Immerwahr digla je ruku na sebe. U četrdeset petoj godini, pucala si je u prsa iz suprugova vojnog pištolja, ne ostavivši iza sebe oproštajnu poruku. Dan nakon njene smrti, Haber je nadzirao prvi plinski napad u povijesti, koji je odnio pet tisuća života. Stvaranje oružja za masovno uništenje donijelo mu je lijep imetak, kao i čin kapetana. Do kraja života, nije progovorio ni riječ o pokojnoj supruzi, čiji je pacifizam interpretirao kao izdaju domovinskih interesa.
Piše: Lucija Kapural
