Život pun poniženja: Zbog goleme stražnjice, mlada crnkinja završila je u cirkusu nakaza, a ugledne dame su je štipale i vrijeđale!

Satire of the Hottentot Venus (Saartjie Baartman). Martinet, Aaron (1762-1841), Charon, Louis FranÁois (1783-1831). September 1815

Premda je od njene smrti prošlo više od dvije stotine godina, ime Saartjie Baartman i danas je živ podsjetnik na apsolutnu nečovječnost koja nastaje kad se rasizam udruži s tretiranjem žena kao komada mesa. Tužna priča crnkinje iz plemena Hotentota (sami sebe nazivaju Khoikhoi) počinje davne 1789. u ruralnom dijelu Južnoafričke Republike, gdje je došla na svijet. Kad joj bilo samo sedamnaest godina, njezina oca i supruga ubili su nizozemski kolonizatori, a Saartjie je ostala bez doma. Danima se krila po okolnim šumama, skapavajući od gladi, a tada se njena sudbina okrenula s lošeg na gore. Završila je kao robinja imućne obitelji iz Cape Towna. Vlasnici je fizički nisu zlostavljali, ali su njihovi česti gosti mladu ženu proučavali poput izložbenog primjerka, istodobno fascinirani i zgađeni njenim oblinama. Ono što je Hotentote, naime, razlikovalo od drugih afričkih plemena bile su mesnate, izbočene stražnjice. Ova anatomska osobina, poznata pod stručnim nazivom steatopigija, posljedica je hotentotskog načina života od davnih vremena: kao lovci-sakupljači, morali su se prilagoditi dugačkim razdobljima neimaštine i gladi, pa su, kad je hrane bilo u izobilju, njihova tijela obilno pohranjivala masne naslage na glutealnim mišićima. Kod izrazito niske Saartjie, golema pozadina još više se isticala, a za njene vlasnike bio je to nedvojben “dokaz” da djevojka pripada primitivnoj ljudskoj vrsti, tek nešto razvijenijoj od životinje. Brtianski vojni liječnik Alexander Dunlop, redovni gost obitelji, u stražnjici mlade crnkinje vidio je, međutim, nešto drugo – priliku za zaradu.

Nesretnicu je 1810. odveo sa sobom u London, u svijet koji nije poznavala i koji ju je plašio. Umjesto u dobrom domu, kako joj je obećao, završila je u – cirkusu nakaza! Za povoljnu cijenu od dva šilinga, znatiželjnici su mogli do mile volje “pasti oči” na oblinama “hotentotske Venere”, kako ju je gazda reklamirao. Ugledne dame i gospoda zaboravljali su na pristojnost i ljudskost kad bi stupili pred kavez mlade žene, koja je bila prisiljena šetati gore-dolje u pripijenom kostimu u kojem se ocrtavao svaki centimetar njene stražnjice, a velike bradavice nazirale su se ispod providna materijala. Muškarci su joj dobacivali lascivne i prostačke komentare te posezali na njenim mesom kao da se nalaze u mesnici; žene su je pak vrijeđale i štipale kako bi provjerile jesu li njene obline “stvarne”. Dok je smrt 1815. nije izbavila od patnje, promijenila je još nekoliko vlasnika u nekoliko europskih gradova, a jedan je bio gori od drugog. Vrlo je vjerojatno da je Saartjie doživjela i seksualno zlostavljanje – navodno je bolovala, a možda i umrla od sifilisa. Poniženja nisu prestala ni nakon njene smrti: kirurzi su odstranili te u formalinu sačuvali njen mozak i genitalije. Zjedno s pokojničinim kosturom, dijelovi tijela bili su izloženi u Parizu sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tek 2002. godine, na molbu Nelsona Mandele, posmrtni ostaci Saartjie Baartman preneseni su u Južnu Afriku, gdje su konačno pokopani.

Piše: Lucija Kapural

Komentari