Život Marca Chagalla: Zašto je krava zelena i zašto konj leti zrakom?

Marc Chagall (1887. – 1985.), pionir moderne umjetnosti i jedan od najvećih figurativnih slikara u povijesti, stvorio je vlastiti vizualni jezik bogatih boja i neobičnih oblika. “Možda je ono što stvaram umjetnost luđaka, samo svjetlucava, živa, tužna duša koja se slama na slikama”, rekao je o svojim radovima, tvorevinama punim fantazije na kojima likovi lebde kao u snu a svijet je često okrenut naopako. Chagallov svijet doista se više puta okretao naopako: preživio je godine gladi, ratove, revolucije, progone i ljubavne turbulencije. Do kraja života nije prestao slikati prizore iz rodnoga grada i teme rođenja, ljubavi i smrti, nadahnjujući se Rusijom, židovskom tradicijom i, iznad svega, ženama. Bez njih nije znao živjeti, ali su veze iz kojih je crpio inspiraciju za njegove partnerice bile bolne i razorne. Majka, prva djevojka, kći, supruge, pomoćnice – svaka je na svoj način prinijela žrtvu umjetnikovu geniju!

Mojše Zaharovič Šagalov rođen je 1887. godine u Vitebsku, u siromašnoj obitelji ruskih Židova. “Bio je to skučen život koji se svodio na tihi put između sinagoge, ognjišta i prodavaonice”, zapisao je u memoarima. Prvi od devetero djece, bio je ljubimac majke Feige-Ite. Sa širokim osmijehom na licu, ta sitna i okretna žena dopuštala mu je da se vješa o njene skute i uvijek mu je davala zalogaj više, unatoč tome što je obitelj gladovala. Otac, šutljivi radnik u skladištu haringa, tek povremeno bi prigovorio ženi da je razmazila maloga, na što bi ona odvratila rečenicom koja bi u trenutku okončala svaku daljnju raspravu: “Za mene je on prvi, i uvijek će ostati prvi!”. Feiga-Ita bila je nepismena, ali bistra i poduzetna žena. Kako bi poboljšala obiteljske financije, otvorila je dućan u kojem je prodavala haringe, šećer i brašno. Njena snalažljivost osobito je došla do izražaja kad je dječak trebao krenuti u školu. Upisne kvote tog vremena ograničavale su broj židovske djece u državnim školama, no Feiga-Ita je s 50 rubalja podmitila učitelje da zažmire na tu činjenicu. Na taj način mezimcu je otvorila put u svijet: umjesto da ostane zarobljen u nazadnoj sredini, išao je na satove violine i pjevanja, počeo je crtati i govoriti ruski umjesto jidiša. Što je bilo najvažnije, uspostavio je kontakte sa svijetom koji je cijenio kozmopolitske i kulturne vrijednosti. Shvativši da su njegove ruke odveć nježne da, poput oca, tegli bačve, odlučio je postati slikar.

Mladić je bio dovoljno uporan da dobije dozvolu koju su Židovi trebali za boravak u prijestolnici. “Sa 27 rubalja u džepu, jedinim novcem što mi ga je otac ikad dao, nestao sam put St. Peterburga”, zapisao je o dolasku u grad u kojem su budući skladatelji Sergej Prokofjev i Igor Stravinski studirali kod Rimski-Korsakova, a sedmogodišnji Vladimir Nabokov se u očevoj limuzini vozio u školu. Za vrijeme studija na Carskoj školi za lijepe umjetnosti, radio je kao sluga i stanovao u izbi pod stubištem. Slikao je “u bojama krumpira”, sve dok nije upoznao studenticu Theu Brachman: tada je paleta na aktovima za koje mu je pozirala zasjala ružičastim i crvenim tonovima. Momka koji se očajnički pokušavao iščupati iz sivila siromaštva nagonski su privlačili ljudi koji su mu mogli pomoći, napose žene iz višeg društva. Thea, liječnička kći koja je sebe smatrala modernom intelektualkom, tvrdila je da pozira gola iz umjetničkih poriva, a zapravo su je privlačila muževna prsa mladog umjetnika. Ubrzo su postali ljubavnici, a Thea je cvala od ponosa kad bi dragog predstavljala prijateljicama. Jedne večeri upoznala ga je s Bellom Rosenfeld, profinjenom kćeri imućnog draguljara koja je studirala književnost i glumu. Bila je to, ubrzo će shvatiti, kobna greška.

Već sljedećeg dana, Chagall je ledenim glasom obavijestio Theu da je ostavlja zbog njene lijepe prijateljice. Našao je novu muzu: “Moja zaručnica s dugim rukavima” prvi je u dugom nizu likovnih iskaza ljubavi prema Belli. Činjenica da se zaljubio preko ušiju neće ga, međutim, zadržati na jednom mjestu. Kad mu je imućni odvjetnik Maks Vinaver ponudio novčanu ispomoć za odlazak u Pariz, nije oklijevao: ta radilo se o umjetničkom središtu zapadnog svijeta! Dok se on družio s Picassom, Matisseom, Modiglianijem i Braqueom te svjedočio rođenju novih stilova fovizma, kubizma i nadrealizma, Bella ga je požrtvovno čekala u Rusiji i pisala mu duga i zabrinuta pisma na Montparnasse. Odgovarao joj je rijetko, kad nije bio zauzet ljubovanjem s mladim i elegantnim Parižankama. “Nemirna sam i teško spavam. Čini mi se da se moj dragi jako promijenio”, Bella se požalila prijateljici. Bila je u pravu: osim u karakternom pogledu (postao je samosvjesniji), njen dragi promijenio se imenom – ubuduće će se potpisivati kao Marc Chagall!


Mladi umjetnik stvarao je kao opsjednut, ali su slike koje je slao u Rusiju bile odviše radikalne: u St. Peterburgu su ih odbili izložiti. Malo-pomalo, počeo je graditi specifičan likovni stil, spoj Rusijom nadahnute lirike i avangardnog izraza. Bella je izrazila oduševljenje novim radovima. Možda baš zbog te činjenice, Chagall se vratio u Vitebsk i odveo je do oltara. Par se preselio u St. Peterburg, gdje im se tijekom ratnog kaosa rodila kći Ida.

Nakon Oktobarske revolucije, koju je s oduševljenjem pozdravio, Chagall je postavljen na mjesto umjetničkog komesara regije Vitebsk. Pun entuzijazma i revolucionarnih ideja o umjetnosti koja će povesti ljude u humaniju budućnost, bacio se na posao profesionalnog estetičara: organizirao je izložbe, otvarao muzeje i neko vrijeme vodio boljševičku likovnu akademiju s Maljevičem i El Lissitzkim. Premda se u svojim djelima uglavnom držao propisane ideologije, ortodoksnim drugovima smetalo je njegovo inzistiranje na fantastičnim motivima. “Zašto je krava zelena i zašto konj leti zrakom? Kakve to veze ima s Marxom i Lenjinom?”, napadali su ga, proglasivši njegove radove apolitičnima i buržujskima. Pod pritiskom Maljeviča i njemu sličnih, Chagall napušta Vitebsk i seli u Moskvu, gdje izrađuje murale i opremu za židovsko kazalište. Državna potpora bila je, međutim, slaba. Obitelj je zapala u neimaštinu.

Godine 1922. slikar zauvijek napušta Rusiju i nastanjuje se u Parizu. Nekoliko mjeseci kasnije, u izgnanstvu mu se pridružuju žena i kćer. Kao Feiga-Ita nekoć, Bella se brinula za financije, prodavala Chagallove radove galeristima i donosila krajnji sud o slikama. K tome mu je služila kao muza i održavala mu živom Rusiju koja ga je nadahnjivala: naglas mu je čitala Gogolja na ruskom i Bibliju na jidišu, pripremala boršč i bline. U tome joj je često pomagala mala Ida koja, kao mnoga emigrantska djeca, nije išla u školu nego je imala privatnu poduku.

Chagallov ugled je rastao, pa od trgovca umjetninama Ambroisea Vollarda dobiva narudžbu da ilustrira Gogoljeve “Mrtve duše”. Napokon je dobio francusko državljanstvo, što je vrlo bučno proslavio. Njegova žena počela je, međutim, kopnjeti od brige o svim praktičnim pitanjima i čežnje za Rusijom. Često je pobolijevala i Ida, koja je kao 17-godišnjakinja pozirala ocu za veličanstveni “Akt iznad Vitebska”, svojevrsnu najavu nevolja koje su se spremale. S nepunih osamnaest, Ida je ostala u drugom stanju s američkim studentom prava Michaelom Rappaportom. Premda su se kretali u kozmopolitskim krugovima avangardnih umjetnika, Bella i Marc i dalje su u duši bili duboko konzervativni. Mladenačku trudnoću bez bračnog blagoslova smatrali su sramotom, pa su sirotu djevojku prisilili na pobačaj. Kako je Bellino zdravlje kopnjelo, sirota Ida postupno je preuzimala ulogu Chagallove savjetnice i pomoćnice. Premda je i sama bila darovita slikarica, nije joj padalo napamet da se posveti bilo kakvoj karijeri osim pomaganja ocu.

Kad su nacisti okupirali Francusku, Bellu je u potpunosti izdala snaga. Chagall je sporo shvaćao opasnost svog položaja, kao Židova i kao umjetnika kojeg su nacisti proglasili izopačenim. Samo zahvaljujući Idinoj poduzetnosti, obitelj se uspjela izvući iz ratom razorene Europe i prebaciti se u SAD. Slušajući strašne vijesti o stradanju Židova u domovini, Bella se vratila jeziku djetinjstva i na jidišu ispisivala stranice uspomena na rodni grad. “Stoji li Vitebsk još?”, posljednja je rečenica u njenim memoarima. Umrla je u bolnici, od komplikacija streptokokne infekcije. “Grmjelo je, navukli su se oblaci. Sve se smračilo”, zapisao je slomljeni udovac. Punih šest mjeseci, sva su platna u njegovu atelijeru stajala licem okrenuta zidu, a on je samo ležao na podu Idina stana, plakao i preklinjao da i njega stigne smrt.

Lomeći se oko oca, Ida je shvatila da mora pronaći osobu koja će se za nj brinuti. Čim je upoznala mladu Engleskinju Virginiju Haggard, koja se zatekla u teškoj situaciji s malim djetetom i nasilnim bivšim mužem, zaposlila ju je kao očevu kuharicu i sobaricu. Nakon nekog vremena, Virginia i Chagall postali su ljubavnici, ali 58-godišnji slikar nije dobro podnio vijest da će ponovno postati otac. Prema njegovoj želji, Virginija je kćer iz prvog braka morala poslati u internat, a sama odseliti u kuću izvan New Yorka i ondje živjeti s novorođenim Davidom. Kad bi je ondje jednom tjedno posjećivao, slikar se prema sinu ponašao hladno. Sirota Virginia silno se trudila kako bi nadomjestila Bellu, ali sa slabim rezultatima. Nije svladala tajne ruske kuhinje niti finese pregovora oko prodaje slika; obje dužnosti morala je potpuno prepustiti Idi.

Selidba u Saint-Paul de Vence u Provansi, gdje im je Ida priskrbila kuću, nije poboljšala stvari. Chagall nije podnosio nestašnog sina, pa bi ga svako toliko grubo izbacio iz atelijera. Virginijini živci postajali su sve tanji. Zanemarena od voljenog čovjeka, postala je fanatična zagovornica makrobiotičke prehrane. U kojoj je mjeri izgubila doticaj sa zbiljom, svjedoči podatak da je Chagalla nagovarala da ne ide na zakazanu operaciju raka prostate nego da se liječi posebnom dijetom. Dakako, nije je poslušao. “Sama žderi te splačine!”, zaurlao je na siroticu, tresnuvši tanjurom s kuhanom mrkvom o zid. Premda ga je Virginia požrtvovno njegovala dok se oporavljao od operacije, prema njoj je bio silno zajedljiv, ne propuštajući priliku da je ponizi prede prijateljima. Za njega, ona je bila i ostala neka vrsta kućne pomoćnice. Na koncu je skupila krhotine dostojanstva i ostavila tiranina.

Iste večeri kad je Virginia otišla, Ida je sredila da se kod Chagalla useli nova domaćica, ruska Židovka Valentina Brodski. Vava, kako su je svi zvali, bila je upravo ono što je tražio: elegantna, obrazovana, iz imućne obitelji. Za razliku od prijašnjih žena u Chagallovu životu, Vava nije imala namjeru glumiti mu sluškinju. Na njegova udvaranja odlučno je reagirala: “Ili me ženi, ili odlazim!”. Stavljen pred ultimatum, slikar se opredijelio za prvu opciju. U prvoj bračnoj noći, Chagall je došao do otkrića koje ga je osupnulo: u dobi od 47 godina, njegova draga bila je djevica!

Novostečeni važan položaj u Chagallovu životu Vava je iskoristila da izgura sve ostale. Prvo je obavijestila Idu, tad već majku troje djece, da više neće trgovati očevim slikama; zatim se pobrinula da unuci više ne dobivaju na dar njegove crteže i akvarele, nego jeftine igračke, a Chagallova sina Davida držala je na sigurnoj udaljenosti u internatu. Chagall se dragovoljno prepustio njenom vodstvu. Narednih trideset godina, dulje nego što je trajao brak s Bellom, diljem Europe mu je organizirala narudžbe za oslikavanje prozora u crkvama i stropova u opernim zgradama, velike murale i spomenike u zgradi Ujedinjenih naroda, kao i za nebrojene grafike. Postao je svjetski slavan i silno bogat. Za to vrijeme, Ida je tonula u depresiju i alkoholizam, očajna što je izgubila vezu s obožavanim ocem, a piću se odao i jadni David. Vava je, pak, blistala na portretima na kojima se uz nju senzualno naslanja slikar u obliku magarca, kako je sebe često prikazivao.

Nakon naporna radnog dana u atelijeru, Chagall je doživio srčani udar. Umro je 28. ožujka 1985., u devedeset sedmoj godini života. Okrutna Vava Davidu nije dopustila da sjedi s obitelji, pa je 39-godišnji muškarac morao plakati sam u kutu groblja.

Piše: Lucija Kapural

Komentari