Život glumačke legende: Zašto “Kristina” trideset godina nije razgovarala s “Đenkom”?

Legenda kaže da nas veliki glumci napuštaju ljeti, kad je kazališna sezona završena. Upravo u ljeto zauvijek su se zaklopile oči glumačkog virtuoza Bore Todorovića (1929. – 2014.). Neodoljivi snalažljivac s bezbroj života, sitni prevarant na vječnoj granici sreće i tuge – Đenka, Pik, Bob, Gile – likovi koji je oživio na velikom platnu veličanstvene su kreacije, a njihove replike i danas se citiraju. Donosimo zanimljivosti o nezaboravnome srpskom glumcu, možda jedinom koji je dobio čak tri nagrade za životno djelo!

Rođen je 1930. godine u Beogradu, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Odrastao je u učiteljskoj obitelji na Dorćolu, staroj gradskoj četvrti koja se odlikovala kozmopolitskim duhom. Obitelj neće dugo ostati na okupu.”Otac mi je umro kad sam imao tri godine, od tuberkuloze, a nevolje su došle poslije toga: siromaštvo, glad… Od svega toga ostala mi je samo neka maglovita slika”, prisjetio se. Poput majke Dane, hrabre i snalažljive žene, mali Bora gazio je sve prepreke. Prvi novac zaradio je još kao balavac, za vrijeme okupacije. “Trebalo je nekako preživjeti, pa sam počeo trgovati s Nijemcima. Prodavao sam im rakiju, a zauzvrat nisam dobivao novac nego margarin, marmeladu i šećer” ispričao je, dodajući kako je u to vrijeme sanjao o tome da postane – vozač tramvaja!

Sestra Mira, koja se u međuvremenu udala za redatelja Bojana Stupicu i počela graditi uspješnu glumačku karijeru, sedam godina mlađeg bracu često je vodila na svoje predstave. Zahvaljujući njoj, i sam će imati priliku okušati se na “daskama koje život znače”. Radila je u Beogradskom dramskom pozorištu, kad se u nekom komadu trebao pojaviti jedan dječak. “Imam ja mlađeg brata”, rekla je redatelju. “Da pokušamo?”. Tako su malog Boru ubacili u predstavu, gotovo ga ne upitavši želi li u njoj sudjelovati. “Bio sam, kažu, sjajan ali je za mene to predstavljalo jednokratan izlet. Glumu sam, naime, smatrao ženskim poslom – zanimale su me tehničke, ‘muške’ stvari”, ispričao je. Ljubav prema tehničkim, “muškim” stvarima odvela ga je u srednju strojarsku školu. Nakon mature, kratko vrijeme je radio u Industriji motora “Rakovica”, da bi potom upisao Strojarski fakultet. Nije, međutim, bio siguran u ispravnost svog odabira, pa je odlučio pauzirati godinu i otići u vojsku u Skoplje. Upravo ondje, dok je držao stražu, mladića je potražila njegova sudbina. Sestra mu je poslala telegram sljedećeg sadržaja: “Što kažeš na kazališnu akademiju?”. Kako je na straži imao vremena za razmišljanje, počeo je mozgati o njenom prijedlogu. “Nakon što sam mjesecima gazio po blatu i slušao tuđe naredbe, ideja mi se činila više nego privlačnom”, zaključio je.

Nakon što je skinuo uniformu, izišao je na prijemni ispit. Prošao je otprve, što je u to vrijeme bila rijetkost. Kad je diplomirao, osjećao se kao kralj svijeta, da bi se ubrzo suočio sa surovom stvarnošću. “Dugo sam vegetirao u Beogradskom dramskom pozorištu, tumačeći malene i bezvezne uloge. Bio sam poznat isključivo kao brat Mire Stupice”, ispričao je. Prilika koju je čekao pružila mu se kad su njegova sestra i šogor dobili angažman u zagrebačkom HNK-u. “Otišao sam u Zagreb za njima osjećajući se kao kost uz meso za juhu. Mira je, međutim, oduvijek vjerovala u mene”, naglasio je. U četiri godine, koliko je bio član ansambla HNK-a, ostvario je niz hvaljenih uloga. Prvak našeg glumišta Špiro Guberina pamti ga kao kozera koji je satima zabavljao djevojke u tada popularnom “Kavkazu”. Ta činjenica nije baš sjedala Todorovićevom prijatelju Relji Bašiću. “U Zagrebu sam bio njegov link za upoznavanje s mladim damama… Sve dok nisam shvatio da mi je postao glavni konkurent. Te su se dame, naime, nevjerojatno brzo emotivno vezivala za njega. Kad sam to osvijestio, počeo sam predano raditi na Borinom odlasku iz Hrvatske, kako bih ponovno mogao biti glavni šarmer u gradu”, našalio se jednom Bašić.

Na Bašićevu sreću, Bora se uistinu vratio u Beograd – dobio je angažman u tamošnjem Ateljeu 212. Ponovno je trebalo krenuti od nule. Jedna od prvih “uloga” koje je dobio bila je ona – stolice! “Kako je glavni glumac, čija sam stolica bio, mijenjao mizanscenu, ja sam četveronoške išao za njim i namještao se tako da može sjesti na moja leđa. Uistinu ponižavajuće ali tada još nisam mogao birati”, priznao je. Bori nije svanulo dok jednome njegovom kolegi nije smrknulo. “Glumac koji je igrao glavnu ulogu u uspješnom komadu ‘Arsenik i stare čipke’ teško se razbolio. Kako nisu imali nikoga, rekli su: ‘Probajmo s Borom!’. Bio sam sjajan, publika me s pozornice ispratila ovacijama. Nakon što sam se dočepao tog komada ‘torte’, postao sam glumac štreber. Nisam dopuštao da mi karijera krene nadolje, samo sam išao naprijed”, ispričao je Todorović, koji je u Ateljeu 212 proveo više od dvadeset godina, da bi se potom skrasio u Zvezdara teatru.


U međuvremenu je ostvario senzacionalnu filmsku karijeru. Na velikom platnu je debitirao ulogom u šogorovoj drami “U mreži”. Nakon niza manjih uloga, snimio je desetak serijala, što mu je donijelo prve ozbiljnije honorare. Otela bi ga televizija zauvijek da se nisu pojavili praški đaci: prvo ga Goran Paskaljević angažira u “Čuvaru plaže u zimskom periodu”, slijedi uloga u “Nacionalnoj klasi” Gorana Markovića, a potom ona u Šijanovoj komediji “Ko to tamo peva”. Nakon tih manjih ali upečatljivih uloga, uslijedile su one “teškog kalibra”. Nitko s tolikim entuzijazmom nije portretirao likove s društvene margine, male, slomljene ljude, ponekad čak idealiste kojima ipak ne smeta da nekoga prevare ili nekome zavedu kćer kad se namjesti prilika. U “Vrućem vetru”, jednom od najpopularnijih serijala osamdesetih, bio je maestralan kao “mali i ne odveć odvratan negativac” Slobodan Mihaljović. Jednako gledan bio je serijal “Sivi dom”: tko ne pamti Gileta, alkoholičara i džepara koji žica pare od sina, domca Nikole Koje? “Te uloge se sjetim kad god sretnem debelog Koju. Ne mogu shvatiti kako smo ga, s onakvim gabaritima, uspjeli utrpati u kofer u poznatoj sceni. A stvarno smo ga, kršeći zakone fizike, ondje utrpali, to nije bio filmski štos!”, ispričao je.

U narednom filmu, kultnoj crnoj komediji “Maratonci trče počasni krug”, zakone fizike, istinabog, nije prekršio ali zato jest one pristojnosti. Radilo se o antologijskoj sceni na plaži u kojoj njegov Đenka, predratni filmski pionir i serijski zavodnik, nasrće na nemuštu Kristinu. U namjeri da što vjerodostojnije dočara scenu seksa, Bora se malo zanio te je zavukao ruku u gaćice kolegice Seke Sablić. Ova se razbjesnila kao ris: izvrijeđala je drznika, opalila mu nekoliko zvučnih šamara, a čak je i prijetila otkazivanjem nastavka snimanja. Glumac je prvotno sve pokušao okrenuti na šalu, a kako Seka nije obustavljala verbalnu paljbu na njegov račun, smjerno se ispričao. Ni to nije upalilo – uvrijeđena glumica s njim neće pričati naredna tri desetljeća!

U “Balkanskom špijunu”, remek-djelu iz pera Dušana Kovačevića, portretirao je krojača Petra Jakovljevića, povratnika iz Pariza koji ima nesreću zakoračiti u životni prostor ideološkog paranoika Ilije Čvorovića. “Najgore mi je bilo snimati scenu u kojoj me Batin lik prebije na mrtvo ime. To je, dakako, trebalo izvesti uvjerljivo ali ne toliko da poslije završenog kadra budem plav kao šljiva. Bata je uistinu imao tešku ruku… A bogme mu ni karakter nije bio lakši”, prisjetio se. Vrhunac karijere označila je uloga u “Domu za vešanje”, remek-djelu Emira Kustrice. Kako bi se uživio u ulogu Ahmeda, šefa romske mafije, punih je šest mjeseci živio s Romima u skopskom naselju Šutka, usvajajući njihov jezik i običaje. Koliko je bio uvjerljiv u ulozi, najbolje svjedoči komentar kralja romske glazbe Šabana Bajramovića: “Ovaj Todorović mora da je naš!”.

Prvu suprugu, balerinu Snježanu Matić, upoznao je koncem pedesetih, u vrijeme kad je bio član ansambla zagrebačkog HNK-a. Upravo ona je bila jedna od dama koje mu je predstavio nesretni Relja Bašić! Brak je, zbog česte razdvojenosti, potrajao samo nekoliko godina, a u njemu je rođen Borin sin Srđan, danas uspješan glumac. “U našoj obitelji postoji deviza: kad vidiš da dijete nije ni za što, daj ga na glumu!”, našalio se jednom Bora, koji se sa sinom pojavio u dva filma,”Undergroundu” i  “Uvođenju u posao”.

S drugom suprugom, Amerikankom Carolyn Kilkkom, živio je sretnih četrdeset godina, sve do smrti. “Upoznali smo se u Beogradu, gdje je bila na postdiplomskom studiju ekonomije. U mladosti je bila gimnastičarka, a nama su za predstavu ‘Akrobati’ trebali, je li, akrobati pa smo angažirali nju. Kasnije sam je pozvao na kavu i tako, mic po mic, ostarjesmo zajedno”, ispričao je glumac, kojem je lijepa Amerikanka rodila dvije kćeri, Danu i Taru. Osim u krugu obitelji, zadnje godine proveo je u društvu bliskih prijatelja, napose Dragana Nikolića. “On je petnaestek godina mlađi ali nas veže sličan smisao za humor. On se sprda na račun mojih godina, a ja njega zafrkavam da sam bolji glumac. On, recimo, nema nagradu koju ja imam, Dobričin prsten, pa mu pjevam pjesmu ‘Na mojoj ruci prsten, u tvome oku suza’. Maltretiramo jedan drugog ali uživamo u tome”, ispričao je.

Nažalost, smijeh Borinih prijatelja nedugo nakon tog intervjua je utihnuo. Nekoliko dana nakon rutinske operacije slijepog crijeva, glumac se požalio na bolove i odjednom mu je pozlilo. Hitno je prebačen u bolnicu, gdje je ustanovljeno da je pretrpio težak moždani udar. Srce velikog glumca zauvijek je prestalo kucati u osamdeset četvrtoj godini.

Piše: Lucija Kapural

Komentari