Žena? Djeca? Prijatelji? Roditelji? Tko ih šljivi, važno je samo slikati!

Bio je majstor pejzaža, mrtve prirode i portreta. Smatrao je da se svi oblici iz stvarnosti mogu svesti na geometrijska tijela kugle, valjka i stošca. U enciklopedijama ćete ga naći svrstanog pod impresioniste, a pročitat ćete i kako je utjecao na razvoj kubizma i fovizma. Sve je to točno, no Paul Cézanne je umnogome priča za sebe. Istodobno tašt i ispunjen dubokom sumnjom u sebe, odan prijatelj i mizantrop, ismijavan u mladosti i dizan u nebesa u jesen života, na svojim je platnima pokušavao naći istinu. Rođen je 1939. u Aix-en-Provenceu, kao izvanbračno dijete imućna bankara i krojačice. Prvi kontakt s umjetnošću, koju je autoritativni tatica smatrao gubitkom vremena, ostvario je u katoličkom internatu, gdje ga je crtanju podučavao jedan svećenik. Ondje je upoznao Émilea Zolu, koji će mu postati bliski prijatelj. Pisac i slikar bit će u prisnom odnosu sve do objavljivanja Zolina romana “L’ Ouvre”. Cézanne se, naime, prepoznao u liku neuspješnog slikara kojem se Zola narugao, zbog čega je s njim prekinuo svaki kontakt.

Na očevu direktivu, upisao je pravo, koje ga ni najmanje nije zanimalo. Premda je čitav život stenjao pod čizmom nabusita čovjeka, Paul je skupio hrabrost te, nakon dvije godine, prekinuo studij i otputio se u Pariz. Ondje je ušao u krug impresionista, a s učiteljem Pissarom znao je slikati i po petnaest sati u komadu. Svoje je slike smatrao genijalnima, ali tada nitko drugi nije dijelio to mišljenje. Kritičari su ih otpisali kao “neobavezno nabacivanje boje”, a jedan od njih, osobito zloban, mladom umjetniku je savjetovao kako da ih učini boljima – tako da ih baci u kamin.

Na trideseti rođendan upoznao je Hortense Fiquet, 19-godišnjakinju koja je radila kao knjigoveža. U strahu da mu otac ne uskrati mjesečni dohodak, koji mu je ionako nevoljko slao (činio je to samo zbog straha od osude okoline, a sa sinom, “svojim životnim razočaranjem”, nije ni razgovarao), “zaboravio” mu je spomenuti da se oženio, kao i činjenicu da je dobio sina. Louis-Auguste će doznati da je postao djed tek na dječakov šesti rođendan! Nakon očeve smrti, naslijedio je popriličan imetak, što mu je omogućilo kupnju atelijera u rodnom gradu. Ondje je živio sa sluškinjom: odnose s prijateljima je prekinuo, ne želeći da ga ometaju u radu, a sina i suprugu, koji su ostali u Parizu, gotovo nije viđao. Takva posvećenost u konačnici je rezultirala slavom i bogatstvom, ali i ekstremnim pustinjaštvom. Često je govorio da želi umrijeti sam, za vrijeme stvaranja. Želja mu se ostvarila – slikajući na pljusku, zaradio je upalu pluća te nekoliko dana kasnije umro. Bilo mu je šezdeset sedam godina.

Piše: Lucija Kapural

Komentari