Za Zagrepčane koji uživaju u boravku na otvorenom, radilo se o ljenčarenju na suncem obasjanom proplanku, pikniku s prijateljima, sanjkanju u zimskim mjesecima ili jednostavno meditiranju na svježem zraku, Cmrok je od davnina idealno odredište. Na brijegu medvedničkog prigorja u sjevernom dijelu grada, između potoka Kraljevice i Medveščaka, ugnijezdio se ovaj zeleni dragulj.
U ispravama iz 18. stoljeća, spominje se kao Smrok ili Zmrok. Prema jednoj verziji, ime je dobio po gustoj smrekovoj šimi koja ga okružuje. Druga verzija nešto je živopisnija. Naime, na tom području nekoć je postojala gostionica koju je držao stanoviti gospodin Rok. Dobrodušnog trbonju s dugačkim brčinama posjetitelji su od milja zvali Bajs, budući da bi im rado zasvirao na tom instrumentu, a njegovi izvrsni mesni specijaliteti s vremenom su počeli privlačiti i one dubljeg džepa. Kako su se ondašnja gospoda voljela hvaliti poznavanjem njemačkog jezika, prilikom odlaska u tu gostionicu govorili su “Idemo zum Rok”, odnosno kod Roka. Prolaskom vremena i iskrivljavanjem, “zum Rok” je prešlo u Cmrok.
Zajedno s Tuškancem, Cmrok je u 19. stoljeću bio gospodski dio najbliže gradske okolice s raskošnim vilama i ljetnikovcima. Zavidne poglede osobito je privlačila vila gospodarskog stručnjaka i bivšega pruskog časnika Karla Mayera von Klinggräffa, uz koju je bilo uređeno gospodarstvo s vinogradom te jedan od najnjegovanijih zagrebačkih pejzažnih perivoja s ribnjakom, cvjetnjakom, voćnjakom, šumom, velikom livadom, šetnicom i natkrivenom stazom za kuglanje. Nakon smrti, vlasnik je pokopan u svome vrtu, budući da u Zagrebu tada nije bilo groblja za protestante. Valja spomenuti i monumentalnu vilu Hirschler, u kojoj je danas smještena restauracija “Šumski dvor”. Današnji karakter šetališta Cmrok je dobio 1885. i od tada je omiljeno izletište Zagrepčana, a krajem 19. stoljeća na njemu su održani prvi skijaški tečajevi u gradu.
Piše: Lucija Kapural
